Iako je proteklih desetljeća film imao svoje mjesto u nastavi osnovnih i srednjih škola, još se nije afirmirao u školstvu kao ostale klasične umjetnosti, pa podučavanje o filmskoj umjetnosti najčešće ovisi o entuzijazmu pojedinaca, ocijenili su sudionici okruglog stola "Uloga nastavnika u promicanju filmske/audiovizualne kulture".

Okrugli stol održao se u petak u okviru KinoKino Festivala, koji ga je organizirao u suradnji s Hrvatskim audiovizualnim centrom, u jeku rasprava o novoj kurikularnoj reformi.

"Do ove reforme nadala sam se da će medijska kultura postati zaseban predmet, no ništa od toga. Nije ni prije bilo puno bolje, ali ovo je totalni potop", rekla je Marina Zlatarić, profesorica hrvatskog jezika i voditeljica filmske grupe u zagrebačkoj Osnovnoj školi Bartola Kašića.

Reformu je ocijenila preapstraktnom, do te mjere da se ide prema interesima učenika i nastavnika, a zamjera i što nema dokumentarnog filma za više razrede osnovne škole.

"Mediji i film doživljavaju se olako. Djecu treba usmjeravati naučiti gledati, slušati, zaključivati i tek kada im predočimo vrijednosti filma mogu stvoriti kritički odnos prema njemu", dodala je.

Diana Greblički-Miculinić, članica Stručne radne skupine za kurikulum hrvatskog jezika, ističe kako filma u kurikulumu ima i više nego ranije, samo što ključni programi nisu takstativno navedeni. Objasnila je kako film nije dobio svoj predmet jer se nije mijenjao i nastavni plan, satnica u okviru kojega se program provodi.

"Cjelovita kurikularna reforma je zamišljena da se osuvremeni pristup sadržaju, učenju i poučavanju, a prvi put postoji vertikalna povezanost od početaka obrazovanja do završnog razreda srednje škole", napomenula je.

Studenti ne mogu pogledati film jer nije na internetu

Krešimir Mikić, profesor medijske kulture na zagrebačkom Učiteljskom fakultetu, izrazio je zabrinutost što će se dogoditi s filmom ako se aktualna reforma ostvari i ako medijska kultura ostane u međupredmetnom sadržaju.

Mikić je zabrinut i trendom da se filmovi gledaju izvan kina, što smatra sasvim drugačijim iskustvom, s obzirom na koncentraciju gledatelja i mogućnost selekcije. "Djecu i mlade treba vratiti u kino jer ankete među studentima pokazuju kako situacija nije nimalo ohrabrujuća", naglasio je. Tvrdnju je potkrijepio primjerom iz vlastite prakse kada je studentima preporučio da pogledaju novi film Zrinka Ogreste, a oni su mu odgovorili da će se morati strpiti jer ga još nema na internetu.

Naglasio je kako "ne treba sumnjati da mladi vole film, vole ga gledati i raditi, no problem je što ga gledaju na raznim drugim platformama, bez ikakve kontrole i selekcije".

"Uključimo djecu u gledanje i razumijevanje filmova, ne puštajmo ih same u digitalnu džunglu gdje je film degradiran na teretni sadržaj nepreglednih kolona prenositelja", istaknuo je Hrvoje Hribar, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra.

Hribar smatra da zanemarivanje kreativnih djelatnosti ubija budućnost društva. "Snimljeno je toliko filmova da gotovo da nam novi nisu ni potrebni, no što imamo od tih filmova ako su njihova značenja zaključena i ako ih ne mogu otkrivati i mlađe generacije", dodao je.

Program prenatrpan, pa se sve svodi na improvizaciju

Profesor hrvatskog jezika u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu Igor Medić kaže kako njegovi učenici jesu zainteresirani da i nakon nastave ostanu gledati neki film, a onda o njemu i razgovarati, no u prenatrpanom srednjoškolskom, osobito gimnazijskom, programu sve se svodi na improvizaciju ili entuzijazam pojedinaca.

"Filmska umjetnost bi svakako trebala imati svoje mjesto u nastavi hrvatskog jezika, ne samo kao dopuna obradi lektirnih djela, nego i da se filmu pruži autonomija kao umjetnosti te da se razvija kritični gledatelj, netko tko film gleda s distance i kome se ne može bilo što podvaliti", ustvrdio je.

Krunoslav Lučić, profesor s Odsjeka za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta kaže kako mladima ne treba više dokazivati da je film umjetnost, podrazumijeva se da on to najčešće i jest, no što ne znači da oni filmovi koji nisu umjetnički nisu vrijedni kritičkog gledanja.

Vera Robić-Škarica, voditeljica Škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić podsjetila je kako je rodonačlenik filmske kulture u nas bio Stjepko Težak, uvevši 1953. u osnovnu školu u Kustošiju filmsku kulturu u materinji jezik i kao vanškolsku aktivnost.

Istaknula je ključnu ulogu Škole medijske kulture, desetodnevnog programa za nastavnike medijske kulture. "U proteklih 17 godina u školi je educirano više od 1500 nastavnika i voditelja filmskih družina koje stvaraju filmove koji doprinose jačanju socijalne inteligencije djece, njihovom emocionalnom i intelektualnom razvoju", napomenula je.

Tanja Aćimović sa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti važnom smatra i vankurikularnu institucionalnu i vaninstitucionalnu aktivnost na tom području. Rekla je kako treba ustrajati da se dogode neke promjene u kurikulumu, te će se i dalje slati prijedlozi i mišljenja na reformu, o kojoj stručna rasprava završava 1. svibnja, nakon čega slijedi javna rasprava.