Festival svjetske književnosti (FSK) ugostio je u četvrtak u Zagrebu istaknutog slovenskog književnika Dušana Šarotara, jednog od najvažnijih suvremenih autora susjedne države, čiji je najpoznatiji roman "Biljar u Dobrayu" upravo objavljen u izdanju Frakture.

Pisca je uvodno u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića predstavila predstojnica Katedre za slovenski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Anita Peti-Stantić.

Istaknula je kako je Šarotar pisac "u jednom renesansnom smislu, jer on je autor koji piše poeziju, romane, novele, kratke piče, eseje i kritike i istodobno se bavi uređivanjem".

"Šarotarov najnoviji roman jedno je od najzrelijih a opet iznimno prohodnih i lako čitljivih djela u slovenskoj književnosti, prepuno poezije. Načinom pisanja, kratkim pasažima, mnogim segmentima koji su toliko ritmizirani kao da su pjesme u prozi, on s jedne strane govori o svojoj središnjoj temi, a s druge stane donosi u taj tekst svoje naslijeđe vezano uz Prekmurje", rekla je Peti-Stantić.

Pisac je kazao kako mu je iznimno drago što je njegov roman našao put do hrvatskih čitatelja. "Bio je to jedan moj mali skromni san, da knjiga između ostalih bude prevedena i na hrvatski jezik, posebno zato što su hrvatskim čitateljima i jezik i radnja romana relativno bliski", dodao je.

Putopis predjelima ratom opustošenih duša

"Biljar u Dobrayu" Šarotarovo je najpoznatije i najprevođenije djelo, čija se radnja odvija u Murskoj Soboti, na granici Horthyjeve Mađarske i okupirane Slovenije u sam smiraj Drugog svjetskoga rata – u posljednjih nekoliko dana ožujka i početka travnja 1945. Tamo se, u hotelu Dobray, prijeratnom sastajalištu gospode, susreću oficiri i vojnici koji odlučuju o životu i smrti, dame noći i obični građani.

Ispripovijedan iz perspektive glavnoga junaka koji preživljava Holokaust, ali u njemu ostaje bez obitelji, "Biljar u Dobrayu" (2007.) najavljen je kao duboko emotivan, istinit i potresan prikaz propasti svijeta ispričan kroz priču o jednome gradu koji puca pod teretom povijesti.

Pisac je istaknuo kako je područje u kojemu se zbiva radnja romana "jedan mali džep Europe gdje sam rođen i odrastao i gdje su se za mene osobno dogodili neki važni i dragocjeni trenuci".

Na početku 20. stoljeća, to je područje nastanjivalo vrlo raznoliko stanovništvo, koje je govorilo nizom raznih jezika i pripadalo raznim klasama. U toj maloj varoši postojali su već tada svi društveni znakovi socijalizacije i modernizacije, a židovska je zajednica bila značajna u kulturnom i gospodarskom životu mjesta, napomenuo je.

Tako je bilo sve do 26. travnja 1944., kada su Nijemci ponovno okupirali Prekmurje, preuzeli vlast od Mađara i deportirali cjelokupno židovsko stanovništvo. Među njima je bio i piščev djed, Franz Schwartz. Nakon rata, nikada se više nije obnovila židovska zajednica u Murskoj Soboti. "Moj roman prvi je pokušaj da se rekonstruira ili barem vrati uspomena na taj grad koji je zauvijek nestao", otkrio je pisac.

Roman je posvećen upravo njegovu djedu, koji je u ratu ostao bez žene i sina, te je morao sa svojim životom krenuti posve ispočetka. "On je ostao bez obitelji, bez identiteta i bez uspomena, a na kraju i bez imena, jer je u Jugoslaviji umjesto Franz Schwartz morao postati Franc Švarc", napomenuo je Šarotar.

"Biljar u Dobrayu" njegova je sedma knjiga, koju se dugo nije osjećao "ni zreo ni ovlašten" napisati, rekao je, iako je znao da "ako pisac ima nešto o čemu želi i mora progovoriti, to je za mene bilo to".

Takvu je knjigu želio napisati jer smatra kako "literatura ne služi samo kako bi nas zabavila; ona je tu i zato da napravi neke radikalne lomove, da presječe s osjećajem".

"Književnost može na neki način i liječiti duše. Mislim da je umjetnost, sad kad su propale religije, velike politike i ekonomija, možda još jedina djelatnost preostala čovjeku koja može progovoriti o stanju duše", kazao je.

Veliki prevoditeljski izazov

Među likovima njegova romana su i okupatori, zločinci, prostitutke, no u nikome od njih nema ništa patološkog, napomenuo je Šarotar. "Smatram da pisac mora pisati u prvome redu s empatijom, čak i ako ne može razumjeti ili opravdati svoj lik, svejedno mu mora dati njegov glas. Riskirajući da ispadnem patetičan i sentimentalan, reći ću da mi kao piscu, ako mi uspije naći svjetlost u svakom od svojih likova, zazvoni duša", kazao je.

 O tome kako je izgledalo donošenje na svijet te knjige u prijevodu govorila je Šarotarova prevoditeljica Jagna Pogačnik, koja je kazala kako je taj roman bio jedan od većih prevoditeljskih izazova, zbog neobične strukture Šarotarove rečenice koja funkcionira kao pjesma u prozi.

"Fascinantna je unutarnja događajnost, unutarnji svjetovi izgubljenih duša o kojima Šarotar pripovijeda bez velike buke, bijesa i ideologije, uz puno empatije. Prevođenje toga romana bilo je kao da želiš prevesti fotografiju u jezik", kazala je.

Književnik, pjesnik, scenarist i publicist, Dušan Šarotar (1968.), studirao je sociologiju kulture i filozofiju. Na književnoj se sceni pojavio 1999. zbirkom kratkih priča "Potapljanje na dah", odmah se pozicioniravši kao važan suvremeni spisateljski glas na slovenskoj književnoj sceni.

Od tada je napisao niz proznih knjiga, "Mrtvi kot" (2000.), "Nočitev z zaj trkom" (2003.), "Nostalgija" (2010.), "Ostani z mano, duša moja" (2011.), "Ne morje ne zemlja" (2012.), te roman "Panorama" (2014.), nominiran za nagradu Kresnik. Prvu zbirku poezije "Občutek za veter" objavio je 2004. u koautorstvu s Ferijem Lainščekom, nakon koje su slijedile "Krajina v molu" i "Hiša mojega sina".

Osim pisanjem i uređivanjem Dušan Šarotar bavi se i scenarističkim radom  i fotografijom te spada u red najvažnijih suvremenih slovenskih autora. Kritika hvali njegov lirski izričaj prepun duboke melankolije, poetsku kvalitetu jezika kojom oslikava uvjerljive apokaliptične slike ljudske nutrine.

Šarotar je u Zagrebu boravio kao gost FSK-ova programa "Pisac i njegov čitatelj", koji ove godine u razgovoru s urednicima i prevoditeljima o procesu nastanka prijevodnog djela razgovaraju Johanna Holmstroem, Laurence Plazenet, Zaharij Karabašliev i Vesna Lemaić.