Prekomjerna konzumacija šećera, s naglaskom na to da je riječ o rafiniranim šećerima, često se povezuje s viškom kilograma i različitim bolestima, pa je gotovo svatko od nas u nekom trenutku odlučio potpuno izbaciti šećer iz svoje prehrane ili barem smanjiti unos. Ako ste to pokušali, vjerojatno ste se uvjerili kako to nije baš jednostavan zadatak.

Zašto je tako? Radi li se samo o navici koje se teško riješiti ili je moguće da kroz duži period razvijemo ovisnost o šećeru?

Zašto se ponekad osjećamo kao da smo ovisni o slatkom i postoji li stvarna ovisnost o šećeru pitali smo magistricu nutricionizma Maju Žanko, koja je, kao grupni terapeut pod supervizijom, voditeljica nutricionističke grupe u Dnevnoj bolnici za poremećaje prehrane pri Klinici za psihijatriju Sveti Ivan Zagreb, piše u tekstu portal za zdraviji i sretniji život Centar zdravlja.

Neke osobe osjećaju kao da su ovisne o šećeru jer imaju ogroman osjećaj gubitka kontrole kada krenu jesti slatko, ne mogu se zaustaviti i pojedu velike količine slatkoga, gotovo do osjećaja nelagode. Doduše, najčešće će se to događati osobama koje su si strogo zabranile šećer, mentalno, jer smatraju da je šećer neko zlo, da je izuzetno štetan.

Postoji li stvarna ovisnost o šećeru, fizička ili psihička?

Službeno gledano – ne postoji ovisnost o šećeru. Neki znanstvenici veliku potrebu za slatkim objašnjavaju kao ovisnost o ponašanju, dakle čitavom ritualu konzumiranja koji izaziva osjećaj ugode. Činjenica je da naš mozak za svoj rad treba šećer, glukozu, i zapravo je prirodno da volimo šećer, pogotovo onda kada smo jako gladni.

Najčešće se takozvano nekontrolirano uzimanje šećera događa nakon perioda velike restrikcije, kada je osoba ili zaista fizički gladna ili kada si je dugo vremena uskraćivala šećere. Fizička, ali i psihička restrikcija šećera svakako može biti uzrok pretjerane konzumacije šećera, koja se zatim još više potencira pri pojavi određenih “neugodnih emocija” i kod stanja poput anksioznosti ili depresije.

Meni se, na osnovu kliničkog iskustva, nekada čini da su ljudi koji imaju problema s pretjeranom konzumacijom šećera, ali i druge hrane, zapravo ovisni o, s jedne strane, kontroli i, s druge strane, ogromnom užitku. Nema balansa između ta dva pola.

Može li se ipak takav odnos prema šećeru usporediti s ovisnošću o različitim supstancama? Koje su sličnosti i razlike?

Uvjetno nazvana “ovisnost o šećeru” mogla bi se usporediti s drugim ovisnostima u nekim segmentima: na primjer, konzumacija šećera može kratkotrajno osobu umiriti, opustiti, uspavati… Međutim, ako govorimo o apstinencijskim krizama, nikako ne postoje sličnosti. Osoba koja se “skida” sa šećera će uglavnom reći da se osjeća bolje, poletno, lako, koncentriranije i slično, dok je kod opijata situacija potpuna drugačija – osobe proživljavaju i fizičke i psihološke patnje pri apstinenciji.

Kako lakše kontrolirati potrebu ili želju za šećerom, odnosno za slatkim?

S obzirom na to da ne smatram da postoji prava ovisnost o šećeru, smatram da je pogrešno nastojati kontrolirati unos šećera. To ne znači da smatram da bismo trebali bez ikakvih promišljanja jesti šećere kada god želimo, već smatram da ne smijemo demonizirati šećer u prvom redu, jer znate onu, zabranjeno voće je najslađe. Kao nutricionistkinja, smatram da šećer zasluženo ima svoje mjesto u uravnoteženoj prehrani i da je ključ u balansiranoj prehrani u kojoj kada imamo svega pomalo, niti taj šećer neće biti toliki bauk.