Moguća klimatska politika izglasanog novog 47. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trumpa mogla bi biti tek ponavljanje politika iz prvog mandata i pritom ne postoje međunarodne sankcije za odustajanje od međunarodnih zelenih politika.

Pobjeda republikanskog Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u može imati negativni lokalni i međunarodni utjecaj na klimatske napore. Mediji uglavnom izvještavaju o tome da je moguć povratak na politike koje favoriziraju fosilna goriva i smanjuju subvencije za obnovljive izvore energije.

Povratak fosilnim gorivima?

Trump je u kampanji najavljivao da ponovno planira povući SAD iz Pariškog sporazuma. To bi značilo smanjenje američke suradnje u globalnim klimatskim inicijativama, no važnije, to znači i ukidanje regulacije za smanjenje emisija od fosilnih goriva. U prvom predsjedničkom mandatu 2017. – 2021.godine Trump je svojim politikama o ugljenu i drugim fosilnim gorivima stekao popularnost među rudarima i navukao na sebe indignaciju ekoloških aktivista i znanstvenika.

Najave ponavljanja tih političkih mjera u drugoj predizbornoj kampanji nije mu, čini se, nanijelo previše štete. Također je ove godine ponovio namjeru da ukine restrikcije na metan i subvencije na električna vozila. Takvi potezi mogli bi utjecati i na inovacije u zelenim tehnologijama, s obzirom da bi smanjenje poticaja moglo obeshrabriti ulaganja u čistu energiju i održive prakse – oko ovoga su suglasni gotovo svi svjetski mejnstrim mediji.

Što znači Trump za zelenu tranziciju?

Trumpov pristup mogao bi uključivati pokušaje ukidanja nekih dijelova Zakona o smanjenju inflacije, koji je bio ključan za ulaganja u čistu energiju pod Bidenovom administracijom. Iako potpuno ukidanje tih dijelova zakona možda neće biti moguće, Trump bi vjerojatno mogao preusmjeriti sredstva s obnovljivih izvora energije na projekte za fosilna goriva.

Prema mišljenju analitičara, Trumpova pobjeda mogla bi značiti usporavanje, ali ne i potpuno ukidanje tranzicije na čiste izvore energije. Američka industrija suočena je s rizikom da izgubi korak s drugim zemljama koje ulažu u nulte emisije i modernizaciju proizvodnje, što bi moglo podići pritisak na njegovu administraciju da ipak zadrži određene poticaje za inovacije.

Donald Trump u svojoj kampanji za 2024. obećao je poticaje za domaću industriju, posebno automobilsku, kako bi smanjio ovisnost SAD-a o uvozu, posebno iz Kine. Među njegovim prijedlozima su ekstremno visoke carine, čak i do 1,000 posto, na kineske automobile proizvedene u Meksiku, što bi onemogućilo njihov dolazak na američko tržište.

Ekonomski stručnjaci izražavaju sumnje u efikasnost ovih mjera. Prethodni pokušaji s carinama nisu revitalizirali industriju, jer američki proizvođači i dalje teško konkuriraju niskim troškovima rada u Kini i drugim zemljama. Carine su već povećale troškove potrošačima i učinile proizvode skupljima, ali nisu spasili američku proizvodnju.

Dodatno, ako Trump ograniči sredstva za zelenu tranziciju iz “Inflation Reduction Act-a“, moglo bi doći do pada u industriji električnih vozila i čiste energije u SAD-u, što bi moglo ugroziti i američka radna mjesta.

Povlačenje SAD-a iz Pariškog sporazuma

Na međunarodnoj razini ne postoji konkretan pravni mehanizam koji bi sankcionirao SAD za povlačenje iz klimatskih obveza poput Pariškog sporazuma. Prema međunarodnom pravu, države potpisnice Pariškog sporazuma imaju pravo povući se iz sporazuma.

Prema članku 4. Pariškog sporazuma, zemlje imaju pravo povući se iz Sporazuma, a čitav proces traje 12 mjeseci. Zemlje također imaju pravo na izmjene svojih ciljeva smanjenja emisija.

Povlačenje iz Pariškog sporazuma može imati ozbiljne političke i ekonomske posljedice. Ako bi SAD ponovno odlučio napustiti sporazum, teoretski bi moglo doći do ukidanja suradnja drugih zemalja prema SAD-u, no s obzirom na globalnu važnost ove zemlje, takvo nešto gotovo da nije realni scenarij. Trgovinske sankcije prema SAD-u teško su zamislive, a UN nema nijedan kontrolni ni penalni mehanizam unutar UN klimatske konvencije za sankcioniranje takve odluke.

Uzrok tome je uspjeh lobističkih skupina koje su 2015. godine prilikom potpisivanja Pariškog sporazuma isposlovale da sve odredbe budu dobrovoljne i da nemaju ugrađene sankcije. Upravo to je glavni razlog neuspjeha gotovo svih zelenih politika u Europi i SAD-u.

Za razliku od prošlih ugovora, poput Kyoto protokola, Pariški sporazum je fleksibilniji i oslanja se na političku i gospodarsku volju zemalja umjesto na pravne kazne.

Trumpova pobjeda, dakle, postavlja prepreke za napredak klimatskih politika, ali i izaziva otpore među industrijama i državama koje već ulažu u čistu energiju.