Proteklih nekoliko dana medijski prostor pune priče o devastaciji rijeke Une i to gotovo na njenom samom izvoru. I dok se mještani, ekološki aktivisti i udruge bune zbog toga, mi smo ondje pronašli jednu sasvim drukčiju priču, priču o uspjehu i znanstvenoj karijeri mlade znanstvenice Une Rastović (27).

Rijeka Una izvire u najvećoj, ali i jednoj od najsiromašnijih općina u Hrvatskoj – u Gračacu, točnije u mjestu Donja Suvaja na samoj granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine. A Una iz naše priče odrastala je uz svoju imenjakinju, a ljubav prema znanosti odvela ju je do obala Temze i britanske prijestolnice – Londona. Una nam je ispričala, kako je djevojka iz jednog od najzabačenijih, i od mnogih zaboravljenoga kraja, dospjela do King's Collegea, jednog od prestižnih istraživačkih sveučilišta u svijetu.

- U osnovnu školu sam krenula u Donjem Srbu, gdje je područni odjel OŠ Nikole Tesle u Gračacu. Tu sam završila obrazovanje od prvog do četvrtog razreda u kombiniranom odjeljenju, a nakon toga sam svakodnevno putovala u matičnu školu u Gračac, od petog do osmog razreda, što je bilo u jednom pravcu četrdeset minuta i isto toliko za povratak doma. Nakon toga sam upisala opći smjer u Prvoj sušačkoj hrvatskoj gimnaziji u Rijeci. Ondje sam provela četiri godine i živjela sam u učeničkom domu. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja upisala sam preddiplomski studij molekularne biologije u Zagrebu, gdje sam provela tri godine. Nakon toga sam otišla na masters studij u Nottinghamu u Engleskoj. Ondje sam završila diplomski studij originalnog naziva Cancer Immunology and Biotechnology, ili u prijevodu Imunologija raka i biotehnologija, jer sam se željela usmjeravati u tom smjeru. Potom sam radila kao asistent na Institutu za hepatologiju u Londonu, gdje sam počela sa svojim doktoratom na kojemu trenutačno radim na temu Alkoholne bolesti jetara.

Iz male ste sredine, što je sve trebalo učiniti da to postignete? Morali ste imati nekakve rezultate iza sebe?

- Hvala Vam što to tako vidite, ali ja se zaista trudim biti skromna, iako je tu stvarno puno rada, truda i osobnih odricanja. Bila sam odlična učenica cijelo svoje školovanje, ali isto tako i odlična studentica u Zagrebu. Imala sam jasnu viziju što želim dalje postići, a to je bila imunologija tumora i u tome sam se željela usmjeravati pa sam našla taj jako specijalizirani studij u Engleskoj na koji sam se najnormalnije prijavila. Voditelj programa je sa mnom imao intervju prije nego što su mi ponudili mjesto. Bilo je to usmeno ispitivanje mojega znanja o imunologiji i razumijevanja zašto uopće želim raditi taj studij. Tako da sam imala jako dobru podlogu sa svojim znanjem i rezultatima i ocjenama koje sam imala da sam uspjela otići tamo i nakon toga sam također dobila stipendiju Sveučilišta u Nottinghamu koja je bila namijenjena studentima iz Europske unije, što mi je pomagalo u školovanju. Na samom studiju u Nottinghamu sam dobila nagradu kao najbolji student , što mi je uvelike pomoglo da dalje dobijem posao i da se usavršavam u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Kako napreduje Vaš doktorat? Jeste li došli do nekih novih spoznaja?

- Voljela bih da mogu reći da sam pronašla lijek za rak i za sve bolesti da sam spasila čovječanstvo, ali to je u stvarnosti malo duži put, te puno napornog rada, puno eksperimenata, neuspjelih eksperimenata, a svi su kao mali dijelovi jedne velike slagalice koju onda kasnije možemo bolje razumjeti i kako pomoći ljudima te pronaći neke nove terapije za bolesti koje su danas među vodećim uzročnicima smrti kod ljudi zrele dobi i radno sposobnog stanovništva itd. Moj studij napreduje jako dobro, imala sam neke dobre rezultate koje sam prezentirala na međunarodnim konferencijama i kongresima, neke publikacije u sklopu svoga rada. Radim na eksperimentalnom modelu za bolesti jetara koji se originalno na engleskom zove Precision-Cut Liver Slices, gdje koristimo tkivo jetara pacijenata koje onda uzgajamo u laboratoriju i možemo ih koristiti da induciramo bolest jetara, da te bolesti proučavamo, testiramo nove terapije i da na taj način istražujemo nove lijekove.

Spomenuli ste međunarodne konferencije. Susrećete li na njima i druge kolege koji su iz Hrvatske?

- Naravno, jer znanstvena zajednica je zapravo jedna mala zajednica, jednom kada se počnete specijalizirati u određenim temama. Tako da sam svakako u prilici biti u kontaktu i imati komunikaciju i s vodećim stručnjacima iz područja bolesti jetara. Osim toga često vidim i ljude iz Hrvatske, posebno sa zagrebačkog i splitskog sveučilišta, Medicinskoga fakulteta itd. Prepoznam imena i javim se. Baš nedavno sam razgovarala s timom iz Hrvatske koji je na konferenciji Europskog udruženja za istraživanje jetara u Milanu imao svoj kombi gdje su radili besplatne preglede za prolaznike tako da mi je bilo jako drago ondje vidjeti hrvatski kombi i imati prigodu za razgovor.

I kako to izgleda kad iz jednog velikog Londona dođete kući? Je li Vam obitelj još uvijek živi ovdje?

- Da, ovdje žive moji roditelji i ostatak porodice. Dolazim onoliko često koliko mi to dopuštaju obveze. I zaista, razlika je golema. Kao što možete pretpostaviti kada dođete iz velikog internacionalnoga grada , metropole, u ovako malo, tiho i mirno mjesto. Rekla bih da sve ima neke svoje prednosti i trenutke. Nekada je stvarno lijepo doći, naspavati se, uživati u miru i tišini, prošetati prirodom, doći na rijeku Unu, tako da jako volim provoditi vrijeme ovdje.

Znaju li Vaše kolege da nosite ime rijeke?

- Da. Većina bliskih kolega zna. Isto tako znaju da dolazim iz Hrvatske koju obično vežu uz more i obalu. Za to su svi čuli, a neki su i bili u Hrvatskoj, a ja se trudim biti ambasadorica kontinentalnog dijela Hrvatske, promovirati prirodne ljepote rijeka, Plitvičkih jezera, izvor rijeke Une, tako da sam imala već nekoliko interesa i preporuka za takvu neku turu u Hrvatskoj, pa se nadam da će se i to područje popularizirati među turistima.

Ostaje li Una u Londonu ili se vraća kući?

- To ćemo još vidjeti, to još ne znam, ali i u jednom ili drugom slučaju mislim da će to biti odluka kod koje ću uzeti u obzir neke veće logistike i prilike za raditi znanstveni rad, koji stvarno uključuje suradnju više stručnjaka više disciplina, blizu velikih kliničkih centara, gdje imamo pristup uzorcima pacijenata, tako da mislim da će možda to biti presudan faktor.

Una i novinar Vladimir Šetka nakon razgovora su ustanovili da su se prvi puta susreli na županijskom natjecanju Lidrana, prije otprilike petnaestak godina kada je Una predstavljala svoju školu iz Gračaca u području novinarskih radova. Iako je i u tom području kao učenica briljirala, ipak je ljubav prema prirodnim znanostima i medicini prevladala.