U samostanu Svetog Frane u Zadru i prije II. Svjetskog rata postojao je muzej u kojeg su bile smještene vrijedne umjetnine. Iako je samostan u tom ratu bio dosta oštećen, a djelomično i srušen, umjetnine su uglavnom sačuvane.

Kako u svojoj kronici 1952. piše fra Hugolin Didon, one su sačuvane zbog toga što su: „sve umjetnine, crkveno posuđe, inkunabule, korali, sve dragocjene stvari bile  pohranjene u vili nadbiskupa Munzanija u Arbanasima, a dosta toga i kod jedne obitelji u Bokanjcu“. Slika Gospe od Milosti i Ugljanski poliptih bili su u crkvi zaštićeni daskama, pa su zbog toga ostali neoštećeni. Odmah nakon stvaranja Jugoslavije Andro Vid Mihičić, dotadašnji franjevac Zadarske franjevačke provincije, napravio je 1945. „Izvide u Zadru i Dalmaciji“, prema kojima je zabilježio što se od vrijednih stvari nalazilo u samostanu. Precizniji popis i opis umjetničkih predmeta u muzeju za Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu sastavio je u ljeto 1973. viši konzervator Davor Domančić, kada su obavljena i fotografska snimanja umjetnina u boji.

Ni godinu dana nakon Domančićeva popisa umjetnina, u noći između 26. i 27. travnja 1974., dogodila se drska krađa u kojoj su lopovi iz muzeja odnijeli različite umjetničke predmete. Samo dan nakon krađe tadašnji ravnatelj Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Splita Cvito Fisković poslao je Zavodu za zaštitu spomenika kulture Zadar i Samostanu Svetog Frane dopis, prema kojem se moglo utvrditi što je iz riznice ukradeno.

Dopis je potpisao on i Davor Domančić. Obavijest o krađi s dokumentacijom poslao je istog dana i Sekretarijatu javne sigurnosti Zadar, u kojoj je istaknuo kako ta krađa „ima svjetsko značenje“, jer je riječ o unikatima. Direktorica Zavoda za zaštitu spomenika kulture Zadar Ksenija Rendulić 17. svibnja iste godine poslala je samostanu dopis s popisom ukradenih umjetnina što ga je njihov zavod napravio 15. svibnja. Kod sastavljanja tog popisa kao predstavnici samostana u muzeju su bili prisutni tadašnji vikar samostana fra Benko Tulić i Nikola Ivanac. Ivanac je kao civil živio u samostanu još za vrijeme kad su u njemu bili talijanski franjevci. On je vodio brigu o mnogim praktičnim stvarima.

Na dan krađe ujutro otvarajući vrata crkve prvi je otkrio krađu. Prema popisu Konzervatorskog zavoda iz muzeja je ukradeno deset različitih umjetnina. Osim toga izrezano je i ukradeno: iz graduala B (14. stoljeće) dvanaest inicijalima ukrašenih listova (dim. 56 x 39,5 cm), iz antifonara H (13. stoljeće) osam inicijalima ukrašenih listova (dim. 56 x 39 cm); iz psalterija M (15. stoljeće) osam inicijalima ukrašenih listova (dim. 57,2 x 39,5). Sveukupno je otuđeno trideset i osam umjetnina. 

Krađa se dogodila pod okriljem noći, i ostala je do danas „tajna“, iako se čini da je više ljudi o njoj dosta toga znalo.

U njoj je zasigurno sudjelovalo više osoba, a glavni organizator bio je upućen u raspored prostorija, u položaj prozora i vrata samostana. Znao je kuda će i kako ući, a pogotovo kako će bez ikakvih poteškoća izići iz samostana. U muzej je ušao kroz vrt i istočni klaustar.

Bio je i informiran da ukućani samostana spavaju na južnoj strani zgrade, pa je s pomagačima uz pomoć niskih ljestvi nesmetano mogao autodizalicom razmaknuti željezne rešetke na jednom prozoru. Kad je već bio u muzeju mogao je pustiti i ostale sudionike da kroz kor i sakristiju uđu u muzej. Lopovi su znali što će uzeti, manje ali vrijedne stvari, kako ne bi bili uočljivi kod njihova transporta. Među njima su i rukom slikane minijature koje su izrezivali iz tri velike rukom pisane liturgijske knjige. Cvito Fisković, već dan nakon krađe u dopisu Sekretarijatu javne sigurnosti Zadar napominje kako bi „put kradljivaca mogao ići preko mora“.

Navodno je u noći krađe postojala i redovna trajektna linija između Zadra i Ancone. Da je Okružni sud u Zadru pokrenuo neki proces o ovom slučaju potvrđuje dopis kojim je direktorica Zavoda za zaštitu spomenika kulture Zadar, Ksenija Rendulić, 6. studenog 1974. odgovorila na dopis toga suda koji se vodio pod predmetom: „Nikpalj Bruno i dr. – podstrekivanje na krađu umjetnina“. Sudski predmet imao je broj Kio i 30/74. Gospođa Rendulić odgovarala je na pitanje o vrijednosti ukradenih umjetnina, a po njezinoj procjeni inicijali su iz knjiga precizno izrezivani, a taj posao mogao je trajati oko 50 minuta. Čini se kako predmet na sudu nije daleko otišao, a govorilo se kako je obustavljen zbog sinova nekih poznatih zadarskih dužnosnika, koji su bili umiješani u krađu. 

Među ukradenim umjetninama bio je i procesijski križ iz prve polovice 14. stoljeća. On je bio jedan od vrjednijih ukradenih predmeta.

Na popisu konzervatora naveden je pod br. 5., a opis mu je preuzet iz onog kojeg je napravio Davor Domančić. A prema tom opisu na križu je bilo vidljivo petnaest likova. Domančić u svom opisu, naime, navodi da neki reljefni likovi nedostaju, a Ksenija Rendulić ne spominje likove koji bi navodno nedostajali. Ona križ opisuje: „Procesualni križ, srebro, djelomično pozlaćen, vis. 55,1 cm, šir, 30,7 cm, bez punce, Na prednjoj strani su u plitkom reljefu, na odvojenim plohama, prikazani: u sredini Raspeće, na stranama sveci Nikola, Grgur papa, Antun Padovanski, Ljudevit, Klara i Mihovil, Na stražnjoj strani: u sredini Krist u sarkofagu i okolo njega sveci Petar, Krševan, Stošija, Lucija, Marija Magdalena, Katarina, Ivan Krstitelj.

Na rubu oko čitavog raspela pričvršćene krupne okrugle jagode XIV. st.“ Nedavno vraćen križ (4. kolovoza 2023.) otkriva kako je on zaista „bez punce“, to jest bez utisnutog znaka. Ipak, na njemu je sačuvao svih dvadeset likova svetaca u reljefu, pa to što je gđa Rendulić ispustila spomenuti likove koji bi na križu navodno nedostajali, zasigurno je zasluga fra Benka Tulića, koji je bio dobro informiran o križu, i znao da nijedan lik na njemu ne manjka. 

Autori koji su kasnije pisali o ovom križu, navodili su likove svetaca prema ovim manjkavim opisima i ponavljali kako neki likovi nedostaju. 

Fra Stipe Nosić