Poziv za pomoć stigao je u 17 sati od planinara koji su pokušali napraviti kružnu turu kroz Rožanske kukove stazom koja je „izbrisana“ od NP Sjeverni Velebit jer se radi o strogom rezervatu prirode

U Hrvatskoj postoje samo dva stroga rezervata, a to su Bijele i Samarske stijene, te Hajdučki i Rožanski kukovi.

U razgovoru s planinarima spašavatelji doznaju da nisu ozlijeđeni, te približnu lokaciju ali i da nisu u mogućnosti sami izaći iz prirodnih vrleti koje ih okružuju. Uz to padala je noć pa tako i temperatura zraka.

Sunčanu iako malo vjetrovitu jesensku subotu spašavatelji Stanice Gospić započeli su postavljanjem rasvjete na tornju crkve Svetog Karla u Karlobagu. Trebalo je to biti „ugodno s korisnim“ ali netom po završetku radova na crkvi dolazi poziv od dvoje planinara koji su se izgubili na području NP Sjeverni Velebit točnije u strogom rezervatu prirode – Hajdučki i Rožanski kukovi.

 Kada dolazi poziv sa sjevernog Velebita zna se da neće biti brzo niti lako riješiti akciju, ma kakve god prirode ona bila, tako je bilo i sinoć.

Iako planinari nisu bili ozlijeđeni s obzirom na udaljenost, teški teren, vremenske uvjete i njihovu opremu koja nije bila za duži boravak, ova akcija zahtijevala je hitnost. Osam spašavatelja s dva terenska vozila i s potrebnom opremom za eventualni transport ili ostanak na lokaciji do idućeg jutra (bivakiranje) nakon prikupljenih informacija, brzog organiziranja kreće u akciju spašavanja.

Prva dionica je vožnja terencima 100 km do udaljenog Zavižana odnosno mjesta od kuda kreće poznata Premužićeva staza, za što je potrebno nešto manje od 2 sata. Od tog mjesta spašavatelji nastavljaju Premužićevom stazom do Rosijevog skloništa gdje uočavaju svjetlosni signa,l te se odvajaju prema Rožanskim kukovima kroz vrlo težak gotovo neprohodan teren.

Oko 21 sat spašavatelji dolaze do izgubljenih ali i iscrpljenih planinara te nakon kraćeg odmora i okrepe svi zajedno kreću natrag prema Premužićevoj stazi koja je u ovoj situaciji bila kao autocesta u odnosu na šumsku vlaku. Laganim korakom uz povremene kraće odmore spašavatelji s planinarima u 1 sat iza pola noći dolaze do vozila.

Poznato je da ljudi najteže priznaju svoju grešku i uvijek je to bila samo namjera ugodne šetnje prirodom. Priznali oni to ili ne, često puta se ispostavilo da samo pravovremena reakcija, sposobnost i znanje koje posjeduju gorski spašavatelji je spasila mnoge živote od sigurne smrti i to diljem Republike Hrvatske, jer gorski spašavatelji imaju srce, volju i „znaju kako“. Ova akcija trajala je 10 sati i završila je u 3 sata povratkom spašavatelja u bazu.