Uskrs je kršćanski blagdan kojim se slavi uskrsnuće Krista nakon što je razapet na Veliki petak. Ipak, jedan od najraširenijih simbola Uskrsa je - zec. Otkud točno dolazi tradicija uskršnjeg zeca?

Nije jednostavno doći do odgovora na to pitanje. Simboli zeca prisutni su u mnogim mitologijama i religijama svijeta – zečevi su se smatrali svetima, vjerovalo se da imaju mističnu povezanost s Mjesecom, a i simbol su plodnosti, piše BBC.

Povezuju li se zečevi s Uskrsom jer ih se često kroz povijest smatralo svetim životinjama? Zečevi su štovani u keltskoj mitologiji, a američka domorodačka plemena smatraju ih lukavim prevarantima.

Slične priče mogu se naći i u predaji iz središnje Afrike, ali i dan danas – nije teško povezati te simbole sa slavnim Zekoslavom Mrkvom. U folkloru Ujedinjenog Kraljevstva, vještice se mogu pretvoriti u zečeve, a u mnogim drugim kulturama oni se smatraju simbolom dobre – ili loše – sreće. Zečevi su brzi i agilni, zbog čega ih se smatra misterioznima i prepredenima.

Zečevi i plodnost

Većina kršćanskih simbola, naravno, dolazi iz Biblije, iako su neki preživjeli iz kultura antičke Grčke i Rima.

U Bibliji se mogu naći različita viđenja zečeva. U Ponovljenom zakonu i Levitskom zakoniku naziva ih se nečistim životinjama, no u Psalmima i Mudrim izrekama navodi se da zečevi posjeduju inteligenciju, ali ih se ipak odbacuje zbog navodne slabosti.

Grčke i rimske pisce najviše je fascinirala njihova plodnost. Aristotel je pisao kako se zečevi razmnožavaju šokantnom brzinom, a drugi utjecajni autor, Plinije Stariji, pogrešno je vjerovao da se zečevi razmnožavaju toliko brzo zato jer su hermafroditi, odnosno da i mužjaci i ženke mogu rađati potomke. Je li moguće da je uskršnji zec nastao od ove antičke ideje o plodnosti kojom se slavi proljeće i novi život?

Plodnost zečeva ostavila je dubok trag u simbolizmu i umjetnosti Europe. U srednjovjekovnoj i renesansnoj umjetnosti zečevi su često prikazivani pored Venere, antičke rimske božice ljubavi. Požuda je jedan od sedam smrtnih grijeha, a kada su ju umjetnici prikazivali u alegorijskom obliku, ona je često poprimala oblik žene sa zecom.

Neki Rimljani vjerovali su da se zečevi mogu razmnožavati bez parenja, a zbog toga su u Europi srednjeg vijeka i renesanse vladala oprečna mišljenja u kojima je zec istovremeno bio simbol i seksualnosti i čednosti, ovisno o kontekstu.

I druge religije Europe zečeve su smatrale simbolima plodnosti i povezivale ih s božanstvima reprodukcije. Anglosaksonska božica Eostre često je prikazivana u društvu zečeva jer je ona predstavljala plodnost i novi život proljeća. Vjeruje se da je engleski naziv za Uskrs (Easter) nastao upravo od imena božice Eostre. Ako je to istina, to znači da je kršćanska ikonografija odavno preuzela i usvojila simbole starijih, poganskih religija i pomiješala ih s vlastitima.

Problem je u tome što za ovu teoriju nema dovoljno dokaza. O povezanosti Eostre s Uskrsom pisao je engleski redovnik Beda Časni u osmom stoljeću, ali osim njegovih napisa, nigdje drugdje ne postoji jasna spona između poganske božice i kršćanskog blagdana. Ni njemu se ne može previše vjerovati jer on nije bio direktni izvor za anglosaksonsku religiju, već je pisao iz kršćanske perspektive. Iako ova teorija zvuči vrlo vjerojatno, ne može ju se dokazati.

Bijelog zeca nikada se ne može do kraja uloviti, baš kao i u slavnoj Alisi u zemlji čudesa. Kroz povijest su zečevi smatrani svetim životinjama, ali i oličenjem lukavosti. Povezivalo ih se s misterioznom čistoćom Mjeseca, s čednošću i plodnošću.

Možda je i pravedno da ova enigmatična životinja do danas izmiče jasnoj definiciji. Što više jurimo za korijenima simbola uskršnjeg zeca, to nam on brže bježi u duboke tunele povijesti.