Prema tradiciji, još od davne 972. godine Dubrovčani trećeg veljače slave sv. Vlaha kao svojeg zaštitnika. Naime, toga dana pada blagdan sv. Vlaha, koji je u drugim krajevima Hrvatske poznat još i kao sv. Blaž (od latinskog Sanctus Blasius).

Štovanje sv. Vlaha u Dubrovniku povezuje se s njegovom pomoći gradu tijekom mletačkog napada.

Prema legendi iz 15. stoljeća nakon što su pokorili Neretljane 971. godine, Mlečani su naumili osvojiti i Dubrovnik. Naum im je bio da grad napadnu prijevarom, tijekom noći. Tada se pobožnom svećeniku Stojku, župniku crkve sv. Stjepana, ukazao sv. Vlaho i upozorio ga na namjere Mlećana.

Zahvaljujući upozorenju, branitelji su spremni dočekali neprijatelja te ih odbili oštetivši im brodove. Uvidjevši da im zasjeda nije uspjela, Mlečani su se otisnuli na pučinu i pobjegli. Dubrovčani su prepoznali svoje oslobođenje kao osobitu milost sv. Vlaha i odredili ga za svoga zaštitnika.

 

Otada je proslava sv. Vlaha blagdan svih stanovnika Grada i kasnije Dubrovačke Republike. Da bi svi mogli sudjelovati, uvedena je Sloboština Sv. Vlaha, dan kada je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao 2 dana prije i 2 dana poslije blagdana slobodno doći u Grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost (ta se sloboština kasnije proširila na 7 dana prije i 7 dana poslije blagdana). 

Od 2009. godine dubrovačko je slavljenje sv. Vlaha upisano na listu UNESCO-ve nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

 

Inače, sv. Vlaho kod katolika naročito je cijenjen kao pomoćnik i zaštitnik, tako da je svrstan u posebnu skupinu nazvanu Četrnaest svetih pomoćnika.

Poznat je blagoslov grla koji se obavlja na njegov blagdan.