U dvadeset sedam godina, koliko je “parao” nebo, utjelovljivao je tehničko savršenstvo, ali i nenadmašnu estetiku: najbrži avion na svijetu, istodobno elegantna i prijeteća zvijer, bio je izvor nacionalnog ponosa zemljama koje su ga stvorile - Francuskoj i Engleskoj.

U čast suradnje dviju vlada, koje su financirale projekt, nazvan je “Concorde”, što na francuskom znači “sloga”. Od ideje o izgradnji nadzvučna putničkog zrakoplova do njene realizacije trebalo je, međutim, proći put na kojem je često znalo uzmanjkati upravo sloge.

 

Dok su inženjeri marljivo radili, političari su se, kako to već biva, prepucavali oko gluposti: tadašnjem britanskom premijeru nije se sviđala francuska inačica imena, pa je izbacio slovo “e” i dobio naziv “Concord”.

Nakon prosvjeda s francuske strane, britanski ministar tehnologije Tony Benn izjavio je da se prognano slovo vraća gdje je bilo. Brujanje zemljaka utišao je pak objašnjenjem da sporno “e” simbolizira pojmove “excellence” (“izvrsnost”), “Engleska” i “Europa”. Na to su pak skočili Škoti, čiji su inženjeri aktivno sudjelovali u projektu. “Gdje smo mi u čitavoj priči?”, prosvjedovali su.

Maštoviti, diplomatični Benn i njih je primirio – objasnio je da ono “e” može značiti i Écosse, što je francuski naziv za Škotsku!

 

“Concorde” je uistinu bio tehnološko čudo. Postizao je brzinu od 2.02 Macha (oko 2140 kilometara na sat) i visinu od 18.300 metara, dvostruku u odnosu na konvencionalne avione. Ipak, unatoč pompoznim najavama, nije bio prvi nadzvučni avion koji se vinuo u nebo.

Ta čast pripala je “Tupoljevu 144”, plodu sovjetske industrijske špijunaže. “Konkordsky”, kako su ga zvali zbog sličnosti s avionom čije su tajne “popalili”, odradio je pedesetak komercijalnih letova, nakon čega je – zbog kratkog doleta i goleme potrošnje goriva – povučen iz prometa.

Stiglo je vrijeme da ustupi mjesto superiornom “Concordeu”, koji je prvi put proparao nebo 1969. godine, da bi na komercijalnim linijama počeo letjeti na današnji dan, 21. siječnja 1976. godine.

Prve relacije na kojima je letio bile su London – Bahrain te Pariz – Rio de Janeiro. Zanimljivo, trup mu je bio tako uzak da su u pojedinom redu sjedila samo četiri putnika, s prolazom u sredini – slično kao u autobusima!

 

Premda je mogao premašiti brzinu dvostruko veću od one kojom se širi zvuk, što znači da je bio više od dvaput brži od svih ostalih tadašnjih putničkih zrakoplova u upotrebi, godine 2003. otišao je u zasluženu “mirovinu”.

Tome je doprinio niz faktora. Počelo je s rušenjem leta 4590 u okolici Pariza, kad je poginulo svih stotinu putnika; nastavilo se terorističkim napadom na njujorške “Blizance”, kad je nastupila kriza zračnih putovanja, a pritužbe zbog zagađenja okoliša i buke iznad naseljenih zona zabile su posljednji čavao u lijes nezaboravne letjelice.