Antonio svira gitaru. Marin svira bubnjeve. Dino crta. Moguće da im je ta aktivnost rukama nekako pomogla u kontroliranju mucanja? Pomognu li njihovi odgovori i jednoj osobi da smanji intenzitet mucanja, bit će to fantastično!

Od 1998. godine, svakog 22. listopada obilježava se Međunarodni dan svjesnosti o mucanju. Znamo da je mucanje poremećaj fluentnosti govora koji otežava ili onemogućava njegov normalan tijek. Znamo i da jedan posto odraslog stanovništva muca, a to znači da u Hrvatskoj muca 40.000 odraslih ljudi.

Mnogi i nakon raznih terapija vuku sa sobom taj kuferić (ili kuglu oko noge, kako tko doživljava), ali neki od njih odbacili su taj uteg, stavili svoje mucanje pod kontrolu i postigli tečan govor. Oni su rijetki i nama koji mucamo teško je vjerovati da postoje (baš kao jednorozi), ali doista postoje i neke osobno poznajem. Odlučila sam im postaviti nekoliko pitanja, a pomognu li njihovi odgovori i jednoj osobi da smanji intenzitet mucanja, bit će to fantastično.

Pitanja su dobili mejlom i poslali mi odgovore. Još jednom hvala svima na sudjelovanju! 
 

• Na početku nam se ukratko predstavite: odakle ste i čime se bavite?

Valentina: Zovem se Valentina Radić, rođena sam u Zagrebu prije 42 godine. Nakon što sam diplomirala geofiziku na PMF-u, otišla sam u inozemstvo na doktorat te ondje i ostala. Radim kao profesor geofizike (glaciologija) na Sveučilištu Britanske Kolumbije u Vancouveru, Kanada.

Dino: Zovem se Dino Dević,  imam 45 godina, rođen sam i živim u Zadru. Trenutno radim kao dispečer u pauk-službi i profesionalno se bavim crtanjem.

Marin: Zovem se Marin Perica, imam 40 godina, rođen sam i živim u Zadru. Radim u firmi koja izrađuje projekte za proizvodne pogone u autoindustriji, a osim toga sviram bubnjeve u blues-rock bendu Rich Man. 

Antonio: Zovem se Antonio Šarić, iz Zadra sam i imam 34 godine. Trenutno sam radijski voditelj, imam podcast, pjevam, sviram, pišem pjesme… Pokušavam se baviti glazbom na bilo koji način.

• Kad ste počeli mucati? Sjećate li se početaka? 

Antonio: Imao sam puno prijatelja i uživao u društvu. Počeo sam mucati kao mali, a to se pogoršalo kad su mi se roditelji rastali, u 3. ili 4. razredu osnovne. Bio je to šok. Nisam nikad o tome razgovarao sa psihologom, ali vjerojatno hoću!

Dino: Ne mogu točno reći kad sam počeo mucati, pretpostavljam negdje početkom osnovne škole. Sjećam se nesigurnosti, tjeskobe u svakoj komunikaciji, pogotovo kod usmenog odgovaranja, koje mi je bilo noćna mora.

Marin: Prvi put kad sam osjetio da sam počeo mucati bilo je u osnovnoj školi pred završetak 5. razreda. Sjedio sam u klupi s učenikom koji muca (jedan od mojih najboljih prijatelja od 1. razreda). Za vrijeme ljeta bio sam u Pagu i zaboravio na mucanje, ali pri povratku u školu u 6. razredu opet se vratilo mucanje (sjedio u klupi opet s istim prijateljem) i otad su krenuli problemi. Neki su se pitali da nije to možda posljedica rata, jer sam 5. razred pohađao 1993. godine, ali moje je mišljenje da to nije povezano s ratom.

Valentina: Moje najranije sjećanje na mucanje seže u prvi razred osnovne škole, kad sam trebala recitirati pjesmicu. Sjećam se da sam nervozno čekala svoj red i onda zapinjala na prvoj riječi i ponavljala slogove. Neki su se počeli smijati, a učiteljica je izgledala zgroženo. Odmah sam sebi počela predbacivati da nešto sa mnom nije u redu. Otad sam počela izbjegavati recitiranje u razredu, ponekad se pretvarajući da imam temperaturu da ne bih morala ići u školu. No, moji roditelji početak mucanja vezuju uz vađenje mandula u dobi od četiri godine, kada sam provela noć u bolnici bez njih. Po dolasku kući tjedan dana nisam govorila, a kad sam konačno progovorila, javilo se mucanje. Ja se toga ne sjećam, ali iz današnje perspektive mislim da se mucanje javilo kao manifestacija nekog punog većeg problema vezanog za emotivno zdravlje. Ukratko, neke od mojih dječjih potreba za potporom i sigurnošću nisu bile adekvatno zadovoljene, što je otvorilo put neadekvatnim alatima kojima sam ispunjavala osnovne potrebe za sigurnošću. Ti su alati bile misli koje su se usadile u meni prilično rano u životu i po kojima sam sebe smatrala manjkavom, nevažnom i bez ikakve zaštite od nemilosrdne okoline, a mucanje je samo potvrđivalo i osnaživalo tu sliku o sebi i doživljaj sebe u društvu odraslih, a potom i društvu općenito. Komuniciranje je za mene bilo poput hodanja po ledu: uvijek se mogu poskliznuti i nikad nisam sigurna od pada i ozljede koja dugotrajno boli. Grčevito i oprezno trebam hodati i bolje mi se držati ograde (komunicirati što manje, koristiti kratke fraze i sl.). Normalan govor u toj je metafori bio hodanje po mekoj travi, što mi je bilo rijetko dostupno (samo kad sam bila sama ili s roditeljima).

• Znamo da je svako mucanje drukčije. Osim otvorenog (vidljivog, overt) i prikrivenog (nevidljivog, covert) mucanja, ono može biti različitog intenziteta: vrlo blago, blago, umjereno, teško, vrlo teško. Ako je 0 fluentan govor, a 10 nemogućnost proizvodnje ijednog glasa ili suvisle riječi, kojim biste brojem opisali svoje nekadašnje mucanje? Kad vam je bilo najteže?

Marin: Bilo je to između 7. razreda osnovne škole i 2. razreda srednje škole, dakle u dobi od 13 do 16 godina i opisao bi to brojem 8. Meni je to predstavljalo tada nepremostiv problem i teško mi je odrediti ocjenu – ponekad bih rekao i 10.

Dino: Tijekom školovanja u nižim razredima osnovne mucanje je bilo na vrhuncu destruktivne moći. Sprečavalo mi je bilo kakvu komunikaciju s prijateljima, a pogotovo s autoritativnim starijim osobama. Rekao bi da je bilo 8/10.

Antonio: Bilo je između 6 i 7. Moje mucanje nije bilo tipa zapinjanja ili ponavljanja prvog sloga (npr. pa-pa-patka), nego bi jednostavno nastao muk. Pričam, pričam i odjednom tišina, ne ide ništa van, prestanem disati. Najviše sam mucao od 4. do 8. razreda osnovne, a prebacilo mi se i u srednju školu. Zna se i danas javiti kad se iznerviram ili posvađam, ali ništa strašno niti je blizu onome tada.

Valentina: Ovisno o situaciji. U 1. razredu osnovne, kad je trebalo odgovarati na pitanja učitelja pred razredom, bilo je oko 4-6. Na telefonu je znalo biti 6-8, katkad s totalnom blokadom na gotovo svakoj drugoj riječi. Imala sam fazu bez mucanja, kad sam kao dijete išla logopedu, do otprilike puberteta, a mucanje se opet vratilo u 5. razredu (jakosti 4-6). Na fakultetu je bilo 2-4, no osciliralo je. Kod kuće s roditeljima ili bliskim prijateljima nikad nisam mucala. Telefon je uvijek bio problem. Prikriveno mucanje (zamjenjivanje riječi i rečenica onima na kojima neću zamucati) postalo je najučestalije i ta je faza najduže trajala, u blažem ili težem obliku, gotovo do nedavno. A upravo to prikriveno mucanje je oblik mučenja sebe i za psihičko stanje osobe vjerojatno mnogo gore od otvorenog mucanja. U otvorenom mucaš i to svi čuju, jer mucanje ionako ne možeš sakriti, a u prikrivenom mucanju osoba treba stalno nešto skrivati od okoline i ne može se osloboditi te potrebe. Pritom užasno velika količina energije odlazi u nepovrat. Iako je moje otvoreno mucanje objektivno moglo biti minimalno (1 na skali) i vrlo rijetko (zamucala bih možda na jednoj od tisuću riječi izgovorenih tog dana), kad god se mucanje čulo, makar i na toj jednoj jedinoj riječi, bio je to dokaz mog potpunog neuspjeha kao da govorimo o skali 10 i još jedna potvrda da sam nevrijedna i manjkava osoba. 

• A sad ono standardno pitanje: jeste li ikad bili na kakvoj terapiji za mucanje i kakvi su vaši dojmovi?

Antonio: Kao dijete sam išao po logopedima, a s 12 godina mama je inicirala moj odlazak u Varaždin. Tamo sam bio na terapiji VaLMod, zbog toga sam i prestao mucati. Da nisam, vjerojatno bih i danas mucao. Bilo je mnogo težih slučajeva od mene, ljudi od 60 godina koji nisu mogli izgovoriti nijednu riječ. Moje je samopouzdanje tada bilo nisko, jer sam imao dosta kila viška, a usto sam i mucao. Najgora kombinacija! Najviše mi je pomoglo zaustavljanje prolaznika u Varaždinu. Pitaš ih gdje je najbliži restoran, kino dvorana, kafić… Prolaznici su navikli na ta pitanja, oni znaju da si tamo na terapiji i pomažu ti. To mi je bilo super. Poslije sam i sam vježbao disanje kod kuće, telefonski smo zvali one koji su prije nas bili na terapiji, razmjenjivali smo savjete… Godinama nakon terapije i mene su ljudi zvali. Draga mi je cijela ta zajednica. Svakome preporučujem Varaždin!

Dino: Na početku druge godine fakulteta imao sam izlaganje pred sveučilišnim auditorijem. Bio je to pravi fijasko. Nakon tog „incidenta“ prekinuo sam školovanje i potražio pomoć kod dr. Novosela u Varaždinu. Moja su iskustva bila fenomenalna, govor mi se drastično poboljšao do te mjere da je mucanje eliminirano iz mog svakodnevnog govora. Napustivši Varaždin , ostalo mi je u sjećanju nekoliko kolega koji, nažalost, nisu uspjeli pobijediti mucanje. I dan danas se pitam kako sad govore i je li se stanje popravilo.

Marin: Otišao sam kod logopeda sa 17-ak godina, ali nisam imao većih problema pri zadacima. Logopedica i ja razgovarali smo normalno, čitao sam normalno, tu i tamo bih malo zastao, ali nije bilo većih problema. Kod mene je slučaj da pri upoznavanju novih osoba ne mucam kao kad razgovaram s osobama koje poznam duže vrijeme. Također, izbjegavam situacije gdje moram govoriti pred većom skupinom ljudi, jer mi u tim trenucima misli bježe na mucanje i na strah da neću moći izgovoriti neku riječ, a čim pomislim na mucanje, počinju problemi s govorom. Pitam se bih li mogao voditi neki sastanak, reći ono što želim i redoslijedom riječi kojim želim, jer čim i danas u svakodnevnoj komunikaciji naletim na problem s nekom riječi, tražim zamjensku riječ ili malo okolišam, praveći se da se ne mogu sjetiti izraza i očekujući da će sugovornik shvatiti što želim reći.

Valentina: Prošla sam dosta terapija, što organiziranih, što na svoju ruku. Kao dijete išla sam logopedu. Ne sjećam se same terapije, osim da je očigledno bila učinkovita barem kroz period djetinjstva. Bila sam nesigurno dijete, pa mislim da smo radili na samopouzdanju, što su primijetile i učiteljice u školi. U fazi tečnog govora stalno sam dizala ruku u razredu, organizirala društvene aktivnosti izvan škole, nije bilo granica. Nakon što se pred pubertet (ranih 90-ih, baš početkom rata) mucanje vratilo, prilično me „sasjeklo“ iznutra te je prikrivanje mucanja jako utjecalo na razvoj moga odnosa prema sebi te vrednovanja sebe. Pubertet je sam po sebi težak, a ja sam si na to natovarila prikrivanje mucanja, koje je vuklo sa sobom stres, tjeskobu i osjećaj „hodanja po ledu“, pogotovo pred autoritetom ili grupom ljudi. U srednjoj školi išla sam kod psihijatara i pseudopsihijatara kojih se, iskreno, i ne želim sjećati. Pamtim očaj zbog konstantne tjeskobe i vrlo negativnog stava prema sebi. Jedna mi je psihijatrica propisala i tablete za smirenje, ali to mi se činilo neučinkovito i kontraproduktivno. Prekretnica za moje samopouzdanje bilo je otkriće Udruge Hinko Freund i grupe samopomoći za osobe koje mucaju u Zagrebu. I dalje sam prikriveno mucala, no ta misao – da nisam jedina – bila mi je prilično važna. Godinu dana vodila sam tu grupu samopomoći i to mi je jedna od najdražih godina mladosti. Iste godine (2003.) bila sam na međunarodnom susretu mladih koji mucaju u Nizozemskoj. Sjećam se kako sam se nakon tog susreta osjećala oslobođenom stege prikrivenog mucanja. Napustila sam domovinu 2004. godine radi doktorata u Švedskoj. Znajući koliko mi je to važno, odmah sam pronašla lokalnu grupu samopomoći za osobe koje mucaju. Iako sam u novoj sredini izraženije mucala, nisam se previše „bedirala“ jer sam se fokusirala na doktorat. Uslijedila su putovanja po svijetu i razvoj akademske karijere pa sam nadrasla svoj osjećaj manjkavosti, premda je on uvijek bio tu negdje, spreman za povratak. Razdoblje tečnog govora nisam vidjela kao „izlječenje od mucanja“, već samo kao stjecajem okolnosti uzrokovanu kratkotrajnu slobodu od vlastite tiranije kojoj ću se kad-tad trebati vratiti jer znam da je i dalje duboko u meni. „Mucava ja“ bila je ona dominantna osoba koja kontrolira većinu mog života, a „fluentna ja“ bila je ona koja dolazi do izražaja kad se ona prava umori.

Od terapija koje sam probala na svoju ruku izdvojila bih knjigu „Understanding and Controling Stuttering“ (autor: William D. Parry). Kad sam postala profesorica (docentica) na sveučilištu u Kanadi, smatrala sam svoje povremeno mucanje (ili izbjegavanje mucanja) golemom preprekom da uspješno predajem studentima ili držim seminare na znanstvenim konferencijama. Morala sam nešto poduzeti, a vježbe u toj knjizi bile su konkretne, kao što konkretno ojačamo kad odlazimo u teretanu. Radila sam na disanju i otpuštanju grča u trbuhu. Vježbala bih 30-ak minuta dnevno i izgovarala riječi određenom tehnikom. Nešto mi jest pomoglo u početku i bila sam ustrajna, ali nakon par mjeseci učinilo mi se da zapravo gubim vrijeme u govornim vježbama, a ne rješavam problem tjeskobe oko komuniciranja, koja je kroz sve te godine prerasla u psihički problem puno veći od mucanja samog. Bojim se izaći na ulicu i šetati među ljudima, jer što ako padnem? Vježbe su mi pokazivale kako koristiti štake za hodanje, ali moj strah od odlaska na ulicu i pada nije nestao. I što će mi štake kad znam da mogu hodati? Ja želim znati kako se osloboditi straha od pada!

• Je li postojao trenutak kad  ste sebi rekli „ne mogu više ovako“? Ako niste imali takav trenutak, kako ste krenuli na put prema fluentnom govoru?

Dino: Pa, meni je bio preokret upravo ta situacija na fakultetu. Odlučio sam promijeniti život i pobijediti mucanje.

Marin: Da, puno puta. Razmišljao sam često i o odlasku na terapiju u Varaždin, ali mi je bilo preskupo s obzirom na to da nije sigurno hoće li biti poboljšanja u mom govoru.

Antonio: Poznavajući sebe, vjerujem da je postojao neki trenutak, jer sam dramatičan tip. Kad nešto odlučim, to je to. Oduvijek sam htio da me se čuje. Volio sam pozornost, volim je i danas. Uvijek nekog vraga želim reći, pa sam počeo pjevati i svirati, doduše dosta kasno, s 24 godine, jer sam prije toga imao prenisko samopouzdanje. Mislim da je ključna bila ta želja da me se čuje i izlaz iz zone komfora. Kad sam bio mlađi, nisam mogao isfurati svoj stil, a kad sam počeo zarađivati, mogao sam se izraziti odjećom, frizurom... I tako je krenulo. Vodila me misao „želim da me se čuje“, a danas me, evo, sluša cijeli Zadar, a i Hrvatska preko podcasta.

Valentina: Da, taj sam trenutak imala vrlo nedavno. Spomenut ću ovdje onu poznatu metaforu o mucanju kao santi leda. Na površini je samo mali dio sante: to je mucanje dok govorimo, blokada na riječi, ponavljanje slogova i slično. Ispod površine je onaj golemi dio sante nevidljiv tuđem oku: to su sve naše psihološke drame i obrasci misli koje smo navukli na sebe kroz godine ili desetljeća života s mucanjem, naučene negativne reakcije na govorne situacije, naučen osjećaj srama, straha, tjeskobe, brige, frustracija, bespomoćnost, očajanje itd. Moj trenutak je bio realizacija da „ovo“, taj golemi dio sante leda ispod površine, ne trebam više održavati u svom životu. Nije to bila samo misao, već potpuno uvjerenje da mi ti obrasci misli i ponašanja više nisu potrebni. Ne treba mi osjećaj straha i tjeskobe od komuniciranja, ne treba mi konstantna briga i paranoja, ne treba mi vlastita tiranija samopodcjenjivanja. Neću više hodati po ledu! Eno tamo moje meke trave (bila je tu čitavo vrijeme) i idem sad hodati samo po njoj. Dosta mi je leda!

• Upravo su jučer na televiziji Dino Rađa i Tonči Tadić, također dva jednoroga, rekli da i dalje sebe doživljavaju kao osobu koja muca, ali koja je mucanje uspjela staviti pod kontrolu. Što vi mislite o tome? Doživljavate li sebe i dalje kao osobu koja muca ili potpuno sigurno kažete „ja više ne mucam“? 

Antonio: Ja sebe ne doživljavam tako, mislim da sam zato i iskorijenio 95 % mucanja. Onih 5 % ostavljam za trenutke kad se iznerviram ili kad govorim engleski. Dok sam konobario, engleski je bio problem jer sam bio izvan zone komfora i bojao sam se da ne pogriješim. A kad te frka da ćeš faliti – falit ćeš! Nisam mogao upotrebljavati uobičajene fraze koje upotrebljavam u hrvatskom i to mi je otežavalo razgovor.

Dino: Mucanje se ne može u potpunosti izliječiti, ono se može samo kontrolirati. Onaj tko kaže da se izliječio od mucanja, taj nikad nije ni mucao. Da se referiram na aforizam Paje Kanižaja: „Život je borba, a neki su od borbe napravili život.“ Tako je i s mucanjem: svaki je dan borba s kontroliranjem disanja, upotrebom mimike i tišeg govora.

Marin: Ja sebe i dalje doživljavam kao osobu koja muca iako su mi mnogi rekli da nisu primijetili da mucam. U svakoj sam životnoj dobi pokušavao to sakriti, odnosno pomoći sebi na raznorazne načine, npr. pogledam lijevo-desno kao da sam ugledao nešto zanimljivo, pa tu dobijem par sekundi, ili ubacim ono „errr…“ kao da razmišljam što reći ili kako se nešto kaže, ali opet, sugovornik me mora čekati, a ja to ne želim. Htio bih tečno izgovoriti rečenicu, točno onim redoslijedom kako sam je zamislio, a sve mi ostale opcije potvrđuju da još uvijek imam govornu manu. To me uglavnom ljuti i nakon toga sebi kažem „opet nisi uspio“.

Valentina: Dijelom sam odgovorila u prethodnom pitanju. Tu i tamo, premda sve rjeđe i rjeđe, pomislim „što ako sad zamucam?“, ali tada si kažem „sorry, tebe više ne trebam“ ili si kažem „da, i što ako sad zamucaš?“. Sada mi nova pitanja okupiraju um, poput: što meni sada treba, što ja sad želim? Ogroman prostor koji se ispraznio odlaskom samopodcjenjivanja ispunio se samopoštovanjem. Odjednom mi je toliko energije na raspologanju. Svojevoljno sam odabrala „fluentnu ja“ da dominira mojim životom. Put do tog trenutka trajao je postepeno kroz posljednje tri godine (npr. jedna od najvećih promjena jest da sam postala majka). Na putu prema samopoštovanju pomogla mi je i knjiga „Užitak sebičnosti: zbog čega su vam potrebne granice i kako ih postaviti“ autorice Michelle Elman. Tu je i filozofska škola „School of Life“ s odličnim filmićima na YouTubeu na temu samopomoći, pogotovo za osobe ispunjene tjeskobom i osjećajem bezvrijednosti. 

• Dok ste mucali, jeste li osjećali fizičku bol? Ako jeste, je li taj osjećaj nestao s fluentnim govorom? 

Antonio: Nisam osjećao takvu bol, ali sam ostajao bez zraka.

Dino: Nisam osjećao nikakvu fizičku bol, samo strah.

Marin: Nisam nikad osjećao bol dok mucam.

Valentina: Da, pritisak u prsima, no ponajviše grč u trbuhu i napetost u vratu. Taj grč bi mi bio uvijek nadohvat ruke u gotovo svakoj situaciji kad sam trebala govoriti. Kao i s ostalim dijelom sante leda, nedavno sam shvatila da mi taj grč više ne treba. Kakvo je olakšanje disati i govoriti bez tog grča! Milina.

• Prema statistici, 40.000 odraslih soba u Hrvatskoj muca. Često kad sam među ljudima, ćulim uši ne bih li čula da netko muca, i nikako. Pitate li se kad gdje su ti ljudi? Stoje doma i ne izlaze ili da jednostavno malo govore? I još, kad ipak naletite na nekoga tko muca, što vam prvo padne na pamet? (Ja kažem u sebi "ovaj je moj" i poželim ga zagrliti.) 

Marin: Ne ćulim uši, ali kad čujem nekoga da muca, odmah pomislim „ajme, jadan on, kao i ja i svi ostali koji mucaju“. To je stvarno jedan problem koji ne bih nikom poželio. Uglavnom pomislim kako bi bilo lijepo da se upoznamo i da saznam nešto više o toj osobi. Uvijek me zanima otkad muca, koliki mu je to problem i slično.

Dino: Ja uvijek priđem toj osobi i pitam je smeta li joj mucanje i je li što poduzela u vezi govora…  Nastojim pomoći savjetima.

Antonio: Kako kod koga. Meni je bilo bed mucati kad sam bio dijete, a mogu misliti kako je nekome… Živimo u društvu u kojem te ljudi osuđuju i rugaju ti se i za mnogo manje stvari od mucanja. Kad vidim da se netko nekome ruga zbog mucanja (s obzirom na to da sam i sam to prošao radi debljine i mucanja), najradije bih ga zviznuo. Znam par momaka koji mucaju. Izlaze oni, ali malo govore. Djeluju tajanstveno, haha. A kad skužim da netko muca, dođe mi ga povući sa strane i pitati di je zapelo, zašto to nisi riješio? Jer to se može riješiti. Ja sam uvjeren da ništa nije nemoguće. Ako sam ja uspio riješiti, mogu svi. 

• Antonio svira gitaru. Marin svira bubnjeve. Dino crta. Vjerujete li da vam je ta aktivnost rukama nekako pomogla u kontroliranju mucanja?

Dino: Mislim da moje crtanje nema veze s mucanjem. Imao sam nekoliko javnih nastupa pred kamerama za nacionalnu televiziju (vezano uz crtanje), gdje sam se morao kontrolirati kao nikad u životu da ne zamucam i to sam odradio uspješno. Nije lako, ali smatram da većina to može.

Marin: Počeo sam svirati bubnjeve sa 16 godina i moguće da mi je to pomoglo. Poslije sam čuo da na terapiji u Varaždinu rade i vježbe u kojima svaki ud u isto vrijeme radi drugu radnju, što se ustvari i događa pri sviranju bubnja.

Antonio: Ja i pjevam… Ohrabrilo me kad sam vidio da i Gibonni muca, kao i Slaven Bilić i Bruce Willis. Kad pjevaš, uđeš u neki drugi lik i ne daš tom liku da muca. A ovo za mahanje rukama, to je živa istina, pomaže. A kod pjevanja, kao i pričanja u eter ili izvan etera, potpuno drukčije postaviš glas, drukčije se postaviš i u glavi. Nema veze jedno s drugim.

• Budući da vas sve osobno poznajem, znam da vas sve krasi veliko samopouzdanje. Na primjer, Antonio čak radi kao radijski voditelj na lokalnom radiju i glumi u kazalištu. Valentina drži predavanja studentima. Je li samopouzdanje uvijek bilo tu ili je došlo kao posljedica tečnog govora?

Dino: Moje je samopouzdanje naraslo nakon završenog vojnog roka. U to vrijeme bavio sam se i sportom (teretana i boks), tako da nisam dopuštao nikom da se sa mnom zaj…, a u vojsci ima tipova koji bi se potukli onako iz dosade. Možda mi je vojska dala to samopouzdanje.

Marin: Pošto sam iz tvog maila saznao da Antonio muca, a nisam imao priliku previše pričati s njim, nakon maila sam mu se javio i čestitao što je nakon mucanja odlučio postati radijski voditelj. To bi meni, recimo, bio veliki izazov. Imao sam s bendom jedan intervju na lokalnoj televiziji i naravno da se pojavio problem. Većinu snimljenog materijala u kojem sam ja odgovarao na pitanja nisu stavili u prilog.

Valentina: Samopouzdanje (i rekla bih samopoštovanje) je uvijek bilo u meni, ali poslano u kut, u ormar. Tek nedavno, na moj poziv (zašto mi je toliko dugo trebalo?) je izašlo iz ormara, sjelo nasred sobe i raširilo se. Sad ga se ne mogu riješiti ni da hoću.

• Sad vas molim za ono zrno mudrosti koje bi nekome moglo pomoći da i sam zauzda mucanje. Imate li neki savjet, nešto što je vama pomoglo, označilo prekretnicu, klik, aha-trenutak? Nešto vama naizgled očito, a nama drugima nedokučivo. Podijelite malo svog čarobnog praha!

Dino: Meni pomaže autosugestivna rečenica (mantra) koju smo naučili kod dr. Novosela u Varaždinu: „Osjećam se opušteno i mirno dišem.“ Prije neke ekstremno napete situacije ponovim par puta tu rečenicu u sebi i to je to. Iza te rečenice skriva se još puno slojeva teškog rada kojeg sam odradio na terapiji, tako da preporučujem svima koji misle da ne mogu obuzdati mucanje neka se obrate dr. Novoselu ili njegovoj kćeri koja sad vodi taj program. Nadodao bih još jednu rečenicu dr. Novosela: „Klonite se bučnih ljudi, oni su teret duši.“

Marin: Smatram da još uvijek imam isti problem, samo malo manje izražen, a što mi je pomoglo u tome – ne znam. Nemam čaroban savjet. Pri razgovoru ne misli na ono kako govoriš, nego na ono što ćeš reći. Dakle, misli ti moraju biti negdje ispred onoga što trenutno govoriš. Zamišljaš sliku u glavi onoga što prepričavaš i kako ti misli dolaze, tako ih izgovaraš. Dok pričaš o nečemu, razmišljaj već o sljedećoj temi koju bi mogao pokrenuti, a ne o tome kako bi mogao imati problem pri izgovoru neke riječi koju ćeš uskoro izgovoriti.

Antonio: Kao dijete nisam imao samopouzdanja. Kad bi me odrasli hvalili u nečemu, nisam im vjerovao. Ali ako sam ja uvjeren da je nešto dobro, nitko me ne može razuvjeriti. Sve je počelo onda kad sam počeo izgledati onako kako sam želio izgledati, kad mi je s 18 godina kosa narasla, naušnice, uske traperice, Bon Jovi, Aerosmith… I kad sam proširio zonu komfora, bez obzira na komentare ljudi, nitko nije mogao poljuljati moje samopouzdanje. Okružio sam se ljudima koje volim i glazbom koju volim. Moj savjet osobama koje mucaju jest da se uhvate jedne ili više stvari u koje vjeruju. Okej, mucate, ali u nečemu ste dobri. Toga se držite i preko toga gradite druge stvari. Samo vjeruj u to što radiš i sve će biti u redu.

Valentina: Za mene je čarobni prah u onoj dobro poznatoj priči o dva vuka (kopiram je ovdje s interneta). „Nekada davno stari Cherokee Indijanac svome je unuku ispričao jednu životnu istinu. U unutrašnjosti svakog čovjeka vodi se bitka. Kao borba između dva vuka. Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivicu, grijeh, ljutnju, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam… Drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobroćudnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje i vjeru. Mali se Indijanac zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, te ga zapita: – Koji vuk na kraju pobijedi? Stari Indijanac odgovori sa smiješkom na licu: – Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš…“ Tu priču već dugo znam i kad god bih je ponovno čula, rastužila bih se. Nešto poput „znam da hranim lošeg vuka, ali nemam izbora. Tako je već dugo i tako mora biti“. Trenutak koji sam prije opisala bio je glasna i jasna realizacija (a tako i moja čvrsta odluka) da želim i hoću hraniti svog dobrog vuka. Loš vuk i dalje je tu, ali je jako slab i gotovo da ga nema.

• Imate li još koji savjet, poruku, misao…? Vaše poruke i iskustvo svjetlo su za sve koji sumnjaju da i oni mogu izaći iz tog uzburkanog mora i mirno svijetliti kao primjer drugima i kao dokaz: da, može se! Oni doista postoje!  

Antonio: Ako Tom Cruise može visjeti s aviona u šezdesetoj godini, tu više nisu u pitanju ni novci ni ego. Samo ono „Idem! Zašto ne? Imam 60 godina i love ka blata, ali idem visjeti s aviona! Mucam, a više ne želim mucati. Zašto ne?“ Sve se može kad se hoće, samo se nekad treba malo više potruditi. Život ti neće dati karte s kojima se ne možeš nositi ili s kojima ne možeš igrati. Vau, ovo ću iskoristiti za pjesmu! 

Marin: Razgovarao sam s prijateljem s kojim sam sjedio u klupi i pitao ga kakvo mu je sad stanje s mucanjem i ima li problema na poslu, s obzirom na to da radi kao konobar, a još je i voditelj smjene. Najveći mu je problem, kaže, naručiti robu za sljedeći dan, jer poruku mora ostaviti na sekretarici. Svaki se put boji da će zapeti na nekoj riječi i da je neće moći izgovoriti, ali bori se. Ja za sebe i dalje smatram da mucam, ali sam isto tako dokazao da se može smanjiti intenzitet mucanja. Strah od mucanja i dalje postoji i dok je god straha, to se neće riješiti do kraja. Kad nestane strah, prestat će i mucanje, a glavno je pitanje hoće li ikad nestati strah.

Dino: Prije svake stresne situacije, kad morate početi govoriti, a strah vam sjedi na ramenu poput nekog vražićka, pokušajte se opustiti i probajte dok govorite smanjiti volumen glasa i svaku rečenicu izreći u jednom dahu koji mora biti odmjeren i konstantan. Vrlo su važne i vježbe disanja. Kontrolirajte svoje govorenje, ne prepuštajte se strahovima, upišite se u teretanu, vježbajte. Kad osjetite da vam je tijelo snažno, slijedit će ga i vaš um i onda će na vaša vrata pokucati samopouzdanje. Otvorite mu vrata. Sretno svima!

Valentina: Da, može se! No moje pitanje za tebe (i ostale) je: želiš li? Želiš li sebi dopustiti „moći“?

Za kraj naglasimo da u Hrvatskoj kronično nedostaje logopeda! Sve više djece treba pomoć s govorom, liste čekanja su preduge (kako za prvi pregled tako i za početak terapije), roditelji iz manjih mjesta moraju voziti djecu u veće gradove na terapiju, itd. Apeliramo na lokalne vlasti da stipendiraju studente logopedije iz svog kraja kako bi se poslije vratili i zaposlili. Riječ je o gorućem i rastućem problemu.