Svaki građanin Hrvatske godšinje baci 71 kilogram hrane. S njom baca i novac, ali i energiju utrošenu za njezinu proizvodnju.

Najviše hrane baca se u kućanstvima. U Hrvatskoj čak oko 216.000 tona hrane na godinu.

Ali ne rade svi isto. “Malo bacam jer – štedim, mala je penzija tako da pokušavam svesti to na minimum”, kaže Riječanka Jelena, a njezina sugrađanka Tihana ističe: “Kupujem jako striktno i po planogramu tako da jako malo bacam.”

I to je recept za uštedu jer iza svake bačene namirnice stoji proizvodnja koja ovisi o različitim oblicima energije.

“Gdje su kraći lanci opskrbe, tu su i manji troškovi energije definitivno, a pogotovo u distribuciji, ali i u nekakvom hlađenju, transportu u nekim skladištima…”, objasnio je proizvođač suhomesnatih proizvoda Dalibor Buretić reporterki Dnevnika Nove TV Katarini Jusić.

Trećina globalne energije otpada na proizvodnju prehrambenih namirnica, od kojih se pola baci. I tu nije kraj problema, upozorava Saša Čegar s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci: “Još uvijek sustavi gospodarenja otpadom i energetski sustavi nisu na adekvatan način razvijeni odnosno prilagođeni za korištenje otpada od hrane čime se gubi ogroman energetski potencijal u obliku biomase iz otpada od hrane, a samim time radimo prekomjerne pritiske na okoliš.”

U tom okolišu i sami živimo, a kako izgleda ključ održivog gospodarenja hranom kroz oblik obrnute piramide objasnila je Vedrana Jurčević Podobnik iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo (NZJZ) Primorsko-goranske županije (PGŽ).

“Najveću količinu hrane trebali bismo upotrijebiti unutar rokova trajanja koji su propisani regulativom koja definira sigurnost hrane, zatim dolazi hrana koja je još uvijek ispravna, a zna se da se neće potrošiti i treba je dati potrebitima, nadalje hranu koristiti za životinjsku hranu ako je to u skladu sa svim propisima Europske unije (EU), koristiti hranu kao nekakav održiv energetski izvor dalje za obnovljive izvore energije i onda ustvari tek što je ostalo baciti”, istaknula je Jurčević Podobnik.