Od subote, 11. lipnja, turistička ponuda TZO Preko bogatija je za Kulturno-povijesnu stazu Lukorana, koja povezuje istaknuta mjesta lukoranske prošlosti i sadašnjosti, a prezentirana su na četiri interpretacijske table na pet jezika.

U sklopu otvorenja u središtu Malog Lukorana, organiziran je i uspon na Šćah – najviši vrh otoka Ugljana, a domaćinima se pridružilo 50-ak gostiju koji su posebnim brodom stigli iz Zadra.

- Mi u TZO Preko i Općina Preko već šest-sedam  godina razvijamo projekt Avantura otok, u sklopu kojega je   uređeno 13 odmorišta te biciklističke i pješačke staze koje najvećim dijelom prolaze kroz slabije poznatu unutrašnjost otoka. Ono što želimo nadograditi jesu kulturno-povijesne staze jer je otok Ugljan pun upravo takvih sadržaja. Uz Sv. Mihovil, brdo Šćah je magnet za one koji žele pješačiti i planinariti, a za većinu posjetitelja područje Malog Lukorana nezaobilazna je stanica na tome putu, kazao je Ivan Košta, direktor TZO Preko.

Podsjetio je da je na Šćahu bila antička osmatračnica i u budućnosti će se upravo to bolje istražiti.

- Šćah smo prije godinu i pol dana jednom stazom povezali i sa Sv. Mihovilom, a nadam se da ćemo ovim projektom dovesti što više Zadrana i posjetitelja s kopna na Ugljan jer imamo dnevno više od 20 brodskih i trajektnih linija, dodao je.

A za “otkrivanje” Kulturno-povijesne staze Lukorana najveći je “krivac” zadarska arheologinja Martina  Dubolnić Glavan, inače porijeklom iz Malog Lukorana, koja je u vrijeme lockdowna prije dvije godine sa svojom obitelji boravila na otoku. Čisteći obiteljski posjed na lokalitetu Trpinjin, otkrili su bunju koju je sagradio Pave Dubolnić iz Maloga Lukorana u drugoj polovici 19. stoljeća.

- Ovaj reprezentativni primjer krajolika otočne suhozidne arhitekture smješten je na vrhu brda Trpinjin (Mons Terpigna). S njega se pruža izvanredan pogled na planinski masiv Velebita i vrh Sveto brdo te najviši vrh otoka Ugljana Šćah – istaknuta mjesta u mitološkom krajoliku i svakodnevici starih Liburna, Rimljana i Hrvata. Masivni suhozid – mocira ostatak je stare antičke međe parcela i raskrižja putova u okviru mreže rimske katastarske podjele. Početkom 1. stoljeća otok Ugljan podijeljen je na zemljišne parcele dimenzija 710 x 710 m (centurije), dodijeljene rimskim doseljenicima. Sjecište rimskog limesa pruženog na potezu Šćah – Trpinjin sačuvalo se do danas zahvaljujući pozamašnim dimenzijama suhozidne mocire te dugom kontinuitetu njezine upotrebe, objašnjava arheologinja Dubolnić Glavan.

Oko bunje omeđene suhozidnim ogradama nalazi se još nekolicina suhozidnih struktura (gomile, mocire) nepravilnog oblika i raznovrsnih tehnika gradnje. Nastale su slaganjem kamena prilikom obrade i čišćenja zemljišta za poljoprivredu. Zidali su ih sami vlasnici – samouki zidari kamenari.

- Čovjek ne može ostati ravnodušan na količinu muke i truda uloženog u njihovu gradnju, a sve iz potrebe da bi se od zemlje odvojio kamen i dobilo malo obradivog tla. Ovo krševito brdo možda i nije slučajno nazvano starohrvatskim nazivom Trpinjin, koji dolazi od osnove slavenske riječi trpiti. Ta cjelina reprezentativni je primjer reliktnog povijesnog krajolika otočne suhozidne baštine koja se na otoku Ugljanu prati više od 4000 godina, od brončanog doba do danas. Tehnika suhozidne gradnje danas je upisana u UNESCO-vu listu zaštićene nematerijalne baštine čovječanstva, a upravo taj sloj materijalne kulturne baštine na području Lukorana ostao je najbolje sačuvan. Napuštanjem polja i poljoprivrede u drugoj polovici 20. stoljeća, gusta borova šuma i vegetacija prekrile su krajolik suhozida, a tek je nedavni požar otkrio sve ljepote i čari mreže gustog arhitektonskog tkanja kojom je prekriveno brdo Trpinjin, ističe Martina Dubolnić Glavan.

Novouređena pješačka staza duga oko 1,5 km povezuje naselja Mali i Veliki Lukoran. Započinje kod Ljetnikovca De Ponte u središtu Maloga Lukorana i pruža se prema seoskoj Vrulji odakle nastavlja trasom staroga javnoga puta Strada publica u smjeru brda Trpinjin.

Brdo Šćah na 286 m nadmorske visine najviši je vrh otoka Ugljana. S njega se pruža jedan od najljepših pogleda na čitavom zadarskom arhipelagu, s jedne strane prema Zadru i Velebitu, a s druge prema Kornatima i ostalim otocima arhipelaga.

Zahvaljujući dominantnom položaju i izvanrednom pregledu okolice, Šćah je kroz povijest imao strateški značaj, a bio je i važan prostorni orijentir. Na vršnom dijelu nalaze se ostaci bedema liburnske gradine iz željeznog doba, a na samom vrhu ruševine osmatračnice iz rimskoga doba. Vrh je označen križem te natpisom vrha s planinarskim pečatom.

U čišćenju i označavanju staze pomagali su djelatnici općinske komunalne tvrtke Obala i parkovi, mještani Malog Lukorana Ivo i Ivan Telac, Dijana i Nenad Silić iz Kali, kazivači Josip Dubolnić, Svetka Dubolnić, Ana Đokić, Ante Martinov i Marino Sandalić, a suradnici u projektu bili su ilustrator Marin Franić i novinarka Andrina Luić.

Suorganizatori pohoda na Šćah bili su Stanica planinarskih vodiča Zadar, Hrvatski planinarski savez, Udruga Bura Mali Lukoran i Udruga mladih Jarac Lukoran, pišu Naši Školji.