"Vrlo često se ljudi pitaju kada čuju za ovakve zločine sigurno osoba mora biti psihički bolesna", kaže Arbanas

​Mogu li se spriječiti zločini nad djecom o tome je za RTL Danas govorio psihijatar Goran Arbanas.

Što se to mora dogoditi u čovjekovoj glavi da tako nešto napravi svojoj djeci?

Da, vrlo često se ljudi pitaju kada čuju za ovakve zločine sigurno osoba mora biti psihički bolesna da se nešto u njezinoj glavi nešto događalo. Unatoč tome što nas često ovakvi zločini zgroze i čine  nam se potpuno neprihvatljivi da bi netko zdrav to mogao napraviti zapravo kada gledamo statističke podatke približno 95 posto počinitelja nisu bili duševni bolesnici. Dakle, vrlo rijetko duševni bolesnici naprave ovakve zločine.

Drugo pitanje, zašto to ljudi rade, tu nema jednoznačnog odgovora. Odnosno mogu postojati različiti motivi. Kod nekih slučajeva vidimo da se osoba osvećuje nekom drugom. U drugim slučajevima vidimo da osoba kasnije i počini suicid, odnosno da se radilo o jednom proširenom suicidu gdje on ubije i sebi najbliže jer i ne vidi za njih nekakvu budućnost, a ne samo za sebe. Tako da motive za svaki slučaj moramo tragati zasebno.

Koliko smo mi kao društvo krivi? Koliko mi možemo pomoći nekome u našoj okolini?

U nekim situacijama možemo pomoći više, u nekim situacijama možemo pomoći manje. Dakle, u situacijama kada čovjek počini suicid pa i prošireni suicid tada možemo nešto napraviti jer se tu najčešće radi o osobi koja je možda imala neku duševnu bolest možda depresiju, alkoholizam ili nešto treće i tu se možda moglo reagirati.

Mi moramo znati kao da društvo da niakda nećemo moći u potpunosti sriječiti ovakve situacije i od kad je vijeka i ljudi uvijek je bilo ubojstava i samoubojstava. To je nešto što ne možemo s potpunom uspješnošću eradicirati.

Kako bi mogli to poboljšati? Je li ta užurbanost, stil života, neimaštinai sl. utječu? Treba li bismo se možda više fokusirati na ljude oko sebe?

U nekim situacijama ljudi prije nego što naparve ovakve stvari traže pomoć, bilo od prijatelja ili stručnjaka. Najbolje je kada posumnjamo da se radi o takvoj situaciji uputiti osobu na stručno mjesto, onim ljudima koji su naučeni kako razgovarati i pomoći takvoj osobi. To su psiholozi i psihijatri.

Što ako te osobe ne žele pomoć?

Nikoga ili gotovo nikoga ne možemo prisiliti na liječenje. Zakonski je propisano u kojim situacijama mi možemo nekoga liječiti. Zakon kaže da prislino možemo liječiti osobu koja je zbog svoje duševne bolesti ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost. Dakle, to su situacije kada mi procijenimo da će osoba zaista napraviti nešto sebi ili drugima tada ju možemo liječiti prisilno. U svim drugim situacijama je liječenje dobrovoljno.

Postoje li razlike u psiho profilu ljudi? Recimo neki ljudi ostave oproštajnu poruku, neki ne, mijenja li to nešto u psiho profilu?

Zapravo više ima važnosti koliko je prije napisana ta oproštajna poruka prije nego što je osoba nešto napravila. Ako imamo oproštajnu poruku koja datira od dan ili dva ranije, onda tu vidimo da imamo jednu planiranu aktivnost, da je osoba već o tome razmišljala i planirala. Drugačije je o tome da je osoba napisala tu oproštajnu poruku dvije minute ranije, dakle, to nam govori više o jednoj impulzivnoj reakciji. Moramo nati da kod većine slučajeva i ubojstava i samoubojstava imamo i važnu ulogu alkohola koji nije možda uzrok, ali je povod jer ljudi nešto lakše naprave kad su intoksicirani. Alkohol se često pojavljuje kako jedan faktor rizika.

Kako zadnje informacije nalažu počinitelj je bio pod utjecajem psihofarmaka. Kakvi su to lijekovi? Koliko su opasni i mogu li dovesti do ovakvih situacija?

Psihofarmaci su jedan širok pojam pa je teško samo na osnovu da je netko bio na psihofarmacima bilo što reći. Psihofarmaci su sedativi, antidepresivi i različiti drugi lijekovi. Najčešće ljudi na svoju ruku koristi anksiolitike sedative, dakle, one koji imaju sedatirajući učinak i ti lijekovi ne bi trebali povećavati impulzivnost. Dapače, oni će smanjiti impulzivnost.