Ranije smo pisali o protestu stanovnika otoka Rave u zadarskom arhipelagu zbog učestalog onečišćenja mora na području Ravskoga kanala te sumnji da ga uzrokuje obližnje uzgajalište ribe tvrtke Cromaris. Iz Cromarisa, pak, svoje stavove brane visokim standardima, certifikatima te brigom o okolišu, dok naš neimenovani izvor s poznatog instituta u našoj prvoj objavi tvrdi da su Cromarisova opravdanja glupost.

Kako bismo doznali više o samoj temi, stručno mišljenje smo zatražili od Instituta za oceanografiju i ribarstvo (IOR) te od Josipa Faričića, redovnog profesora sa Sveučilišta u Zadru. Također, pojedina pitanja smo poslali Agenciji za okoliš Europske unije čije stavove i analize donosimo odmah po primitku, prvenstveno iz razloga jer nacionalne nadležne institucije u ovome ne vide problem. Iz tog razloga nas ne čudi cinični odgovor Cromarisa pristigao nakon našeg traženja da nam pojasne pojavu uginulih riba u njihovim kavezima pa poručuju “da bi rado pomogli, ali zasad ne mogu ponuditi ni jednu lošu činjenicu koja bi tekst učinila zanimljivijim”.

“Radimo, zapošljavamo, izvozimo”, ističu, ali iz IOR-a upozoravaju da su iz Cromarisa ranije propustili navesti koji se parametri o kvaliteti mora prate.

“Vezano uz zagađenje u Ravskom kanalu, na osnovu slika vrlo je vjerojatno da se radi o sluzavim fitoplanktonskim cvatnjama koje su ove godine bile intenzivne duž cijele obale. Cvatnje su prirodna pojava, ali njihov intenzitet može biti povećan zbog dotoka hranjivih soli (eutrofikacija) pod utjecajem različitih antropogenih aktivnosti. U odgovoru Cromarisa nije navedeno koji se parametri vezano za kvalitetu mora prate. Intenzitet praćenja (svakih šest mjeseci) je nedovoljan, te bi se praćenje tijekom ljetnog razdoblja trebalo povećati”, stoji u odgovoru Živane Ninčević-Gladan s Institut za oceanografiju i ribarstvo.

Sumnja se u relevantnost studija mjerodavnih tijela

Je li Ravski kanal uopće pogodno područje za akvakulturu odlučuje se na temelju prethodno izrađene dokumentacije koju pripremaju stručnjaci za odgovarajuća područja, objašnjava nam profesor Faričić, koji ne ulazeći u detalje načelno izražava sumnju u pouzdanost i znanstvenu relevantnost studija koje su prethodile odlukama mjerodavnih tijela. Prvenstveno se to odnosi na ono Županijske skupštine Zadarske županije da se u Prostornom planu Zadarske županije predvidi intenzivna akvakultura u Ravskom i Iškom kanalu, a zatim i onoj o dodjeli koncesija tvrtkama koje se bave tom djelatnošću.

Tu sumnju profesor sa Sveučilišta u Zadru zasniva na činjenici da nisu provođena sustavna ocenografska i biološka istraživanja već, kako nam objašnjava, samo ona jednokratna i to na malom broju odabranih točaka s obzirom na geografski položaj i dubinu stupca mora gdje je obavljeno mjerenje.

“Takvim jednokratnim mjerenjima utvrđene su trenutačne, a ne prosječne vrijednosti strujanja mora i drugih oceanografskih kemijskih, fizičkih i bioloških parametara. Ravski kanal je specifično područje, relativno zatvoreno s cirkularnim strujanjem mora uslijed struja morskih mijena, osobito njegov središnji i jugoistočni dio koji je sa SZ strane omeđen zonom plićaka između Rave i Dugog otoka, a s JI strane Luškom valom, Luškim škojem te otočićima Maslinovcem i Ravicom. U vrijeme manjih brzina struja plime i oseke, posebno u vrijeme kvadratura kada se poništavaju gravitacijski učinci Sunca i Mjeseca, te u vrijeme slabijih vjetrova morska se voda giba izrazito malim intenzitetom pa se svako onečišćenje lokalizira, odnosno zadržava u akvatoriju u neposrednoj blizini kaveza za uzgoj ribe. Tragovi takvih onečišćenja posebno su prisutni tijekom pranja mreža kojima su obrubljeni kavezi, ali i tijekom hranjenja ribe i tijekom nekih drugih pojava, npr. u slučaju pomora ribe. O stanju podmorja više će znati oni koji se bave ronjenjem”, precizan je Josip Faričić.

Dodaje i kako se u Hrvatskoj po pitanju odabira lokacija za akvakulturu svugdje postupa na isti način.

“Ovdje bih pak ukazao na nešto drugo. U pogledu akvakulture u Hrvatskoj se ne primjenjuje logičan sustav nadzora koji uključuje redovito uzorkovanje morske vode i druge aktivnosti. Ta je obveza povjerena tvrtkama koje provode različite akvakulturne aktivnosti, a ne neovisnom državnom tijelu. Već tu postoji sumnja za različite radnje koje ne bi trebale naštetiti tim tvrtkama, čak ako se one proklamiraju i/ili nastoje biti pravni subjekti kojima je stalo do očuvanja okoliša”, pojašnjava profesor za Glas otoka.

Kao primjer navodi situaciju kada bi ribolovne aktivnosti nadzirali ribari, ne aludirajući da bi zbog prekomjernog izlova, lova u vrijeme lovostaja, lova s nedopuštenim alatima i sl. (a toga, nažalost, svega ima) koje tijekom nadzora utvrde djelatnici nadležnoga državnoga tijela trebalo automatski kažnjavati sve ribare, nego samo one i samo onda kada je utvrđeno kršenje pravila, kako smatra, pri čemu bi pravna sankcija trebala odgovarati težini počinjenog (ne)djela.

Prekomjeran broj kaveza u malom području kao što je Ravski kanal

O problemu brojnih kaveza u tako malom području te protočnosti struja koje bi trebale očistiti uvalu od onečišćenja, profesor nam pozornost skreće na pregled i laicima dostupan Google Earth. Očiglednim vidi prekomjernu koncentraciju tih kaveza koji, mišljenja je, zasigurno utječu na morski okoliš.

“U njemu se u velikoj mjeri obavlja djelatnost koja nesumnjivo utječe na biocenozu, a dugoročno i na cijelo morsko stanište. Ne može se domaće stanovništvo tretirati bezumnima ili lakovjernima pa im ležerno tvrditi kako nikakav utjecaj akvakulture na morski okoliš ne postoji. Na primjer, oni svojim očima vide da je more mutno i da se na njemu javljaju masne mrlje i druge neobične pojave i u razdobljima kada nema cvjetanja mora”, rezolutan je.

Ravke i Ravljani posljednjih nekoliko godina svjedoče o tome da je morska voda mutna i da je prozirnost svedena na metar-dva, a do nedavno ta je voda bila bistra, a prozirnost vrlo velika. Tome je i sam profesor osobno svjedočio, a da bi se utvrdili pravi razmjeri i svi oblici utjecaja akvakulture na morski okoliš, naglašava kako je potrebno provesti neovisno i dulje istraživanje lokacija na kojima se prakticira akvakultura te takve rezultate usporediti s akvatorijima u kojima nema akvakulture.

Načelo pravednosti u pogledu distribucije raspolaganja s dragocjenim resursima

Na naš upit je li svemu kumovala politika, odnosno što se može učiniti kako bi se u najmanju ruku pronašlo rješenje koje bi zadovoljilo sve strane, proizvođača i otočane, Faračić odgovara da je u ovom slučaju više stvar javnih politika prema prostoru, a manje dnevnopolitičkih nadmetanja, možda i subjektivnih pristupa. Dodaje kako je opravdano očekivanje mnogih da se koriste prirodni resursi radi gospodarskog razvoja, međutim, taj razvoj trebao bi se temeljiti na održivom, pametnom i uključivom rastu, logičnim i u današnje vrijeme itekako potrebnim strateškim smjernicama Europske unije.

“Pri tome nije stvar u tome je li neka tvrtka koncesiju za akvakulturu dobila pravno uredno, jer u to nemamo razloga sumnjati, nego je pitanje u tome je li pri tome i poslije toga postignuto načelo pravednosti u pogledu distribucije raspolaganja s dragocjenim resursima, posebno kada neka djelatnost utječe na mnogo širi prostor od onoga u kojemu se ona neposredno provodi. U tom smislu očekujem da se već uspostavljeni dijalog s Cromarisom nastavi te da on bude na tragu iskrenih i za sve strane dugoročno najprihvatljivih nastojanja da se za vrijeme koncesije utjecaj akvakulture na morski okoliš smanji na najmanju moguću mjeru, a da se u slučaju objektivno utvrđenih štetnih utjecaja na okoliš revidiraju odluke nadležnih tijela u smislu smanjenja količine proizvedene ribe i, kao krajnja mjera, uskrate koncesije na lokacijama na kojima se ta riba proizvodi u slučaju da se utvrde veliki razmjeri štetnoga utjecaja akvakulture na okoliš, što nije pitanje samo otočana na Ravi, Ižu i Dugom otoku, već nacionalno važno pitanje kvalitetnog upravljanja prostorom, odnosno skrbi o okolišu”, poručuje profesor Josip Faričić.