U Karinu, mjestu sa stalnih oko sedamsto stanovnika, živi prava mala zajednica stranaca koji su se u priobalni dio Grada Obrovca naselili sa svih strana svijeta. I dok su neki došli radi posla, europskim je umirovljenicima Karin idealno mjesto za život.

Nepalci u našu zemlju u zadnje vrijeme dolaze raditi u sve većem broju. No 25-godišnja Bindu, Himalaju i karijeru radijske novinarke je napustila. Sreću s još troje sunarodnjaka pronašla je u restoranu u Karinu. Ondje radi kao konobarica. Iz zemlje sam Himalaje i kad vidim Velebit osjećam se kao doma, kaže nam mlada Nepalka. Pod Himalajom su joj suprug i čitava obitelj. Na hrvatskom jeziku, koji je poprilično naučila u zadnjih osam mjeseci, objašnjava zašto ih je privremeno ostavila. Dolazim u Hrvatsku za radit, za novac, da imam više novaca, kaže Bindu.

Cheryl, Britanka iz sjevernog Londona u Karin se nije doselila zbog novca. Ona i suprug zaljubili su se u mjesto i odlučili ostati. Prije više godina bili su na odmoru u Hrvatskoj, prespavali jednu večer u Karinu i odlučili da će to biti njihov novi dom. Osim prirode, oduševili su ih Hrvati. Svi su spremni pomoći. U Londonu kad idete na posao, nitko vam se ne obraća. Srećete tisuće ljudi no nitko ništa. Ovdje svatko pozdravi i zaželi dobro jutro, navodi Cheryl. Dodaje kako joj je najveći problem što zbog covida-19 ne mogu obići ostatak obitelji u Britaniji. Kaže kako su joj susjedi divni. A u komunikaciji pomaže i gestikulacija, ali i suvremena tehnika. Volimo se podružiti, ali komuniciramo preko mobitela, preko prevoditelja, kaže susjeda Sanja. 

Michael iz Njemačke već je gotovo starosjedilac. Deset godina je u Karinu i vrijeme krati restauriranjem starih motocikala. Odlično mi je ovdje. Inače ne bih bio tu. Ljudi su krasni, a priroda predivna, kaže Michael. Živi u unajmljenoj kući, a do ove godine, redovito su ga posjećivali prijatelji i rodbina iz Njemačke. Prije mirovine imao je vlastitu tvrtku, a sada uživa u moru i velebitskoj buri. 

Na drugom kraju mjesta u Šušnjaru, u dvorištu nas dočekuje umirovljenica Maxi iz Švicarske. Ondje se doselila 2007. godine s pokojnim suprugom. U Karinu želi provesti ostatak života. Imam puno hobija, dvanaest mačaka, idem u kupnju, šetam, plivam, kaže Švicarka. 

Njihove motive ostanka u Karinu najbolje poznaje aktivist Tomo Aračić, prije 24 godine i sam doseljenik. Kao prognanik iz Bosanskoga Broda, živio je u Slavonskom Brodu, a onda se radi zdravlja kćerke preselio u Karin. Otada je s vlastima i međunarodnim organizacijama bio aktivan u procesu zbrinjavanja naseljenika i povratnika u Karin. Prvi dojam kad se dođe u Karin je to najmanje more na svijetu i Velebit. U takvom ozračju ljudi se dobro osjećaju, a poslije tek shvate da su možda u najzdravijem mjestu na svijetu, ističe Tomo. 

Kod Tome je na radnu terapiju došao i 20-godišnji Killian iz Frankfurta. Nakon osam mjeseci tu želi i ostati. Nimalo mi ne nedostaje Njemčka. Ovdje je puno ljepše. Školujem se za autolakirera i radim s Tomom, a ponekad i na gradilištima, kaže mladi Nijemac. A u Karinu se očito ne grade samo zgrade nego i mostovi među različitim ljudima i njihovim kulturama. U zadnjih desetak godina ima i doseljenika iz Italije, Austrije, Francuske, Dubaija i drugih dijelova Europe i svijeta.