Koliko pažnje pridajemo domaćim gostima i općenito ljubaznosti prema turistima, ma od kud došli? Naravno, to se najbolje vidi u recenziji samog gosta i preporuci koja je najčešće bolja reklama od ijedne plaćene na tržištu oglašavanja.

Jedan Zadranin je tako ovih dana posjetio Korčulu. Toliko ga se dojmio grad na istoimenom otoku i njegovi stanovnici, da je to odlučio podijeliti i na Facebooku i tako im zahvaliti na gostoprimstvu.

Renato Pilipović je sportaš, triatlonac. Često putuje, a Korčula je ostavila na njega doista poseban dojam. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

“Volim putovati. Van Hrvatske nisam nešto putovao, ali zato po Hrvatskoj uzduž i poprijeko.

Od proteklog vikenda se na popisu našao i grad Korčula. Na otoku Korčula bio sam davne 1995. Tada sam bio u Veloj Luci, ali ovaj put sam bio baš u Korčuli.

Vjerojatno ne postoji riječ kojom bih opisao oduševljenje gradom Marka Pola. I gradom i njegovim stanovnicima. Stvarno ne razumijem Marka Pola koji je otišao iz ovog raja da bi išao skroz do Kine.

Sam pogled na kamene bedeme, kamene fasade i činjenica da su se ljudi tamo oduprijeli betonizaciji i da jako paze na to u startu mora kod čovjeka izazvati poštovanje. Sačuvani i održavani spomenici borcima i I. i II. svjetskog rata ukazuju da se tamošnji ljudi ne odriču svoje prošlosti i ponosni su na nju. Ponosni s pravom.

Lokalno stanovništvo me osvojilo svojom neposrednošću, ljubaznošću i pravim smislom za humor. Davno sam u tako malo vremena, na tako malom prostoru sreo toliko duhovitih ljudi. Nevjerojatni su!

Ne znam koga bih od njih izdvojio, od prodavača u vinariji, recepcionera u hotelu, konobara u konobi, cure koja prodaje sladoled…. svatko od njih me kupio svojim šarmom.

“Recepcioner me odvezao do centra i odbio pomisao da mu platim – Ljudino, hvala ti!”

Kako tamo ljudi razmišljaju i funkcioniraju možda najbolje opisuje anegdota s recepcionerom.

U nedjelju ujutro sam se digao rano jer sam morao rano doći do tranzicijske zone triatlonske utrke Marko Polo challenge zbog koje sam i došao u Korčulu.

Dakle, oko 6:00 sam došao na recepciju i pitao gdje bih mogao popiti kavu i naručiti taxi do centra. Hotel je nekih 2 km od centra, a bio sam bez auta na Korčuli.

Recepcioner mi je objasnio da se doručak poslužuje od 07:00 i da tek tada mogu dobiti kavu, ali da ima u trajektnom pristaništu kafić i da je udaljen nekih 300-400 metara.

Dogovorio sam s njim da mi naruči taxi dok ja odem na kavu i vratim se. Već sam bio na vratima kad ga čujem: “Čekajte trenutak, ma nećete ići pješke do tamo, ja ću Vas odbaciti do kave.”

I stvarno, čovjek ode do auta i odbaci me do luke.

Nakon što sam popio kavu, lagano sam se šetnjom vratio prema hotelu, usput slikajući predivan jutarnji pogled prema Pelješcu.

Na recepciji me dočekao recepcioner s riječima: “Znate kako ćemo? Taxisti vjerojatno još spavaju, pa da ne kompliciramo previše ja ću Vas baciti do centra.”

I što je potpuno atipično za mene, jer non-stop nešto trkeljam, ostao sam potpuno bez teksta.

Čovjek me odvezao do centra i odbio iti pomisao da mu to i platim.

Ljudino, hvala ti!!

Popodne sam uspio prošetati starim dijelom grada, ručati na terasi konobe Gajeta s koje puca prekrasan pogled na more. Tamo nas je posluživao konobar koji ako izgubi taj posao može napraviti sjajnu karijeru kao stand up komičar. Zajebancija vrhunska!

Svakako posjetiti ako vas put nanese u Korčulu.

Nakon ručka smo išli na sladoled. Naručio sam tri kuglice, a dobio 6 jer stave dvije, a računaju kao jednu. Na moje pitanje može li se osim sladoleda dobiti i piće cura je veselo odgovorila: “Naravno! Pa mi Vam volimo kad Vi popijete.”

Slatko sam se nasmijao i odgovorio: “I ja volim kad popijem.”

Kažem vam, strašno neposredni ljudi, neopterećeni. Divota!

Odlazak je bio predvečer, katamaranom put Splita. Pogled s broda prema Korčuli i njenim bedemima samo je još više u meni pojačao osjećaj da ovo nije zbogom nego sasvim sigurno do viđenja. Nadam se da će to biti uskoro”, piše Renato Pilipović iz Zadra.