Stalo je gotovo sve ono što nas čini ljudima. Sve je na čekanju i nebitno. Biti čovjek danas se svelo na dva pravila: prati ruke i držati razmak. Donosimo tekst Marije Cvetković. Svojim prijateljima na Facebooku postavila je pitanje: kako se osjećaš? Evo odgovora. Neki su baš zanimljivi.

Prije mjesec dana, 24. veljače, razgovarala sam s kolegicama iz jednog tima u grupnom pozivu koji obavimo svaki mjesec, i dotakle smo se vijesti o prvozaraženom mladiću od koronavirusa u Rijeci.

„Kod vas u Zagrebu još nema korone, je li?“, upitala sam napola u šali. „Neeema, brrr, daj šuti molim te…“, odgovoriše uglas.

Prekjučer je bilo vrijeme za novi mjesečni sastanak, u kojem smo iza sebe imali brojku od 400-tinjak zaraženih koronavirusom u Hrvatskoj, a kolegice su iza sebe imale i užasno iskustvo potresa u Zagrebu. „Tko zna kakav nas svijet čeka za mjesec dana, kad se ponovo budemo čule…?“, zaključile smo na kraju tog razgovora.

Svijet se mijenja iz dana u dan, povijest se piše iz sata u sat. Nikad viđen scenarij u kojem je život kakav znamo potpuno stao. Stalo je gotovo sve ono što nas čini ljudima. Sve je na čekanju i nebitno. Biti čovjek danas se svelo na dva pravila: prati ruke i držati razmak. Ljudi su ograničeni unutar svoja četiri zida, svjetske metropole zjape prazne, borimo se protiv nevidljivog neprijatelja, oslanjamo se na stručnjake i ufamo da znaju što rade.

Čini mi se da je način nošenja s ovom situacijom obrnuto proporcionalan količini dosad doživljenog sranja u životu, oprostite na rječniku.

Što ste više problema i nedaća doživjeli, to se lakše nosite s novonastalom situacijom. A ako ste dosad bili zaštićeni od svih zala i udaraca i najveći vam je problem što ne možete urediti noktiće ili se ošišati, onda ovo vrlo vjerojatno doživljavate kao pravi smak svijeta i vrlo ste depresivni.

Dosad smo bili suočeni s problemima razvijenog svijeta, na primjer da vam najudobnije čizme izlaze iz mode ili ne čujete film jer onaj do vas preglasno žvače čips, a sada smo bačeni u brod na podivljalo more, na kojem još nitko nije plovio niti se zna koliko je kopno daleko, niti nam itko zna pouzdano reći koliko će to trajati i što će biti poslije: ni Google ni Wikipedia ni profesor Đikić.

Način nošenja s novonastalom situacijom, osim toga, ovisi i o tome koliko novaca imate u pričuvi, imate li djecu, idu li u školu, živite li sami, živite li s puncem i punicom (svekrom i svekrvom), bolujete li od neke kronične bolesti, imate li posao ili ga nemate ili ste upravo ostali bez njega zbog svega itd.

Veliki je dio onih koji na sve načine žele ispasti face, ne žele „biti ovce“ i prihvaćati sve što im se servira, nego imaju svoje teorije i svoje istine kojima se silno žele izdići iznad stada i potkopavati novouvedena pravila. S druge strane, tu su bakice koje se šetaju po trgovinama i pravdaju: „Pa nisam baš TAKO stara!“ i „Neće nijedan virus na me, ne bojte se!“. Ali što je veći broj nas poslušnih „ovaca“, to je, vjerujem, veća šansa da se iz ovog iščupamo što prije (nadam se).  

Svojim prijateljima na Facebooku postavila sam pitanje: kako se osjećaš? Evo odgovora. Neki su baš zanimljivi.

Prožvakano pa ispljunuto. Al sutra je novi dan.

Dobro.

Doslovno svakako.

Umorno...

Kao zatišje pred oluju, a oluja se ne žuri...

Svakako.

Kao da ulazim u minsko polje.

Rastreseno.

Bespomoćno.

Ne znam di mi je glava... Stresno.

Sjajno!

Čudno.

Jadno…

Kao kad ti neko kaže da trčiš, a vezao ti je noge. 

I nekoliko malo opširnijih odgovora:

Ne volim se vraćati na rat, ali... Kad su počele prve barikade u Sarajevu, ljudi su bili zatečeni. Omladinski program drugog programa Radio Sarajeva prilagodio se situaciji. U svoj toj frci u eter su pustili profesora s filozofskog fakulteta, zove se Zdravko Grebo, super čovjek. Ostao je u jednom dijelu grada, a obitelj mu je bila u drugom i nije mogao do njih. Pitao ga je voditelj: profesore, kako se osjećate? „Kao govno“, kratko je rekao! Isprika ako je ovo prosto. Samo citiram. Evo blaže: kao u nekom filmu. 

Super, od osam sati u pogonu. Čišćenje i krčenje drva, željeza, kamenja iza kuće. Ķošenje trave, okopavanje cvića, blitve, salate, luka, kapule. Čišćenje otpalog lišća oko artičoka, guljenje trave i gnojidba i na kraju zalijevanje svega spomenutog. U međuvremenu kuhanje i sve što ide s tim. Kratak mi je dan. Sad na posao do sedam. Rad oslobađa čovjeka od crnih misli, a zemlja je najbolji psiholog. Zabraniti čoviku da radi i zatvoriti ga u 4 zida je psihološki rat protiv čovječanstva.

Ja se osjećam nadahnuto, prepun pozitivne energije i životne snage. Mišljenja sam da smo se svi malo previše uljuljkali u sve zdravo za gotovo, počeli smo podcjenjivati zemlju općenito, prirodne resurse, samoodrživost, vode, šume, sve se počelo urušavati, što smo mi ovdje? Virusi na ovoj planeti postoje milionima godina prije nas, mi remetimo njihov sklad, a ne obratno. Trebali bi to shvatiti i već od danas biti prezahvalni na tom ogromnom daru što smo uopće ovdje, u ovakvom prekrasnom okruženju prirode i daru života. Veseli me što ćemo poslije ovoga ipak malo drugačije gledati na stvari i svijet koji nas okružuje. Trebamo živjeti u skladu i održivosti sa prirodom, a ne ju iskorištavati bespovratno, do zadnjeg atoma, i to za profit. Dosta je toga i svatko od nas mora dati u okviru svojih mogućnosti svoj mikro obol da tomu ne bude tako. I vrlo jednostavno, poslije toga ćemo svi biti puno bolji i plemenitiji ljudi.

Ja se osjećam sretno. Želim uvijek s pozitivom naprijed gledati. Život me lomio, gazio, pred sam zid dovodio, ali uvijek je negdje bio tračak svjetlosti. Radovala sam se sitnicama koje čine život, a tako i danas. Vratimo se k sebi i veselimo se svakom novom darovanom jutru, na kojem uvijek zahvaljujem.