Za odnos države i crkve u Hrvatskoj nije najvažnije je li Hrvatska sekularna država nego jesu li sve vjerske zajednice jednake pred zakonom, a one to nisu, sukus je znanstvene analize objavljene u novom broju časopisa Pravni vjesnik.

Autor članka, izvanredni profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu Frane Staničić, objašnjava da je Hrvatska izgradila kooperacijski model odnosa države i crkve. U njemu su crkva i država odvojene, ali je država dužna surađivati i pomagati vjerskim zajednicama u njihovu radu.

Stančić se osvrće na oprečne javne kritike i kaže da nisu u pravu ni oni koji tvrde da Hrvatska nije sekularna država, kao ni oni koji tvrde suprotno, jer "sekularnost u hrvatskom kontekstu nema jednako značenje kao u Francuskoj koja isključuje religije iz javne sfere".

Tri modela sekularnosti država

U svijetu su uspostavljena tri osnovna modela odnosa crkve i države: model države ili nacionalnih crkava, kooperativni ili konkordatski model te model strogog razdvajanja crkve i države.

Treći je model najrjeđi, a najčešći je kooperativni ili konkordatski model kojem pripada većina europskih država, pa i Hrvatska, mada neke države koje su uspostavile taj model imaju u svojim ustavima izričitu odredbu o razdvajanju crkve i države, ističe Staničić.

Zaista je istina da Hrvatska pripada kooperativnom modelu ili konkordatu, unatoč činjenici da je člankom 41. stavkom 1. Ustava propisano da su crkva i države odvojene, odnosno da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države.

Međutim, dodaje Staničić, stavak 2. toga članka propisuje obvezu države da surađuje s vjerskim zajednicama i pomaže im u njihovom djelovanju.

Razdvajanje države i crkve, naravno, znači da je Hrvatska sekularna država. Međutim, to nije strogi laicizam, a nije ni strogo razdvajanje u smislu francuskog pristupa koji bi zabranio sudjelovanje religije u javnoj sferi.

Riječ je o razdvajanju u smislu onemogućavanja vjerskih zajednica da utječu na organizaciju i funkcioniranje države, kao i onemogućavanja države da utječe na organizaciju i funkcioniranje vjerskih zajednica, ali u svemu drugom je suradnja moguća i nužna, precizira Staničić.

U Hrvatskoj vjerske zajednice neravnopravne

Staničić, međutim, smatra da je temeljno pitanje surađuje li država ravnopravno sa svim vjerskim zajednicama, te dodaje da u Hrvatskoj to nije slučaj.

Mnoge vjerske zajednice ne mogu iskoristiti prava koja imaju druge vjerske zajednice, čime se krši proklamirano ustavno načelo jednakosti vjerskih zajednica pred zakonom, kaže.

To se posebno odnosi na položaj onih vjerskih zajednica koje nisu sklopile posebne ugovore s državom i tako ostvarile široka prava, za razliku od Katoličke crkve i 19 ostalih vjerskih zajednica, objašnjava Staničić i dodaje da je državi ostavljeno da prema nahođenju sklapa ugovore s vjerskim zajednicama.

Takvo zakonodavno rješenje dijeli vjerske zajednice na one koji uživaju sva prava koja uživa Katolička crkva i one kojima se ta prava uskraćuju, ističe.

Stoga je očito da ne možemo govoriti o ravnopravnom položaju svih vjerskih zajednica pred zakonom u Hrvatskoj, što je očito kršenje navedenog članka Ustava, kaže Staničić i navodi kako je taj problem prepoznat i pred Europskim sudom za ljudska prava, koji je 2010. utvrdio povredu prava skupine crkava u Hrvatskoj.

Staničić zaključuje da bi bilo bolje prestati iscrpljivati se ​​beskorisnim raspravama o tome je li Hrvatska sekularna država, te da se umjesto toga počne rješavati pitanje stvarne nejednakosti vjerskih zajednica.