Mons. Janko Segarić, zaslužni svećenik Zadarske nadbiskupije, kanonik Stolnog Kaptola sv. Stošije, preminuo je u utorak 5. studenoga u Svećeničkom domu u Zadru u 97. godini života i 72. godini svećeništva okrijepljen svetim sakramentima.

Sprovodni obred don Janka u petak 8. studenoga i misu zadušnicu na don Jankovom rodnom otoku Istu predvodi zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Don Janko će, prema njegovoj želji, biti pokopan u grobnici gdje počivaju i zemni ostaci don Jankovog strica don Tome Segarića, njegovoga barbe, kako ga je zvao, osobe koja i jest zaslužna za don Jankovo zvanje svećenika. Don Toma ga je izrijekom potaknuo da postane svećenikom, molio je za njega i materijalno uzdržavao don Jankovo školovanje. 

Trajekt s lijesom don Janka kreće u petak 8. studenoga iz luke Gaženica u Zadru u 9,00 sati. Po dolasku na Ist oko 11,00 sati, lijes s tijelom će biti izložen u župnoj crkvi sv. Nikole na Istu. Nadbiskup Puljić, svećenici i svi ljudi koji to žele, prijatelji i poštovatelji toga dragog svećenika, u petak 8. studenoga kreću s brodom 'Mala sirena' Miatoursa iz luke na poluotoku u Zadru u 11,00 sati. Dolazak na Ist predviđen je u 12,30 sati. U 13,00 sati u išćanskoj župnoj crkvi sv. Nikole misu zadušnicu predvodi mons. Puljić, potom i pokop na išćanskom groblju.  

Don Janko je bio veliki crkveni dobročinitelj, velikih karitativnih davanja, pa i tijekom Domovinskog rata. Bio je veliki dobrotvor Hrvatskog Caritasa, Zagrebačke nadbiskupije i hodočasničkog doma ‘Domus Croata’ u Rimu. Sedamdeset godina svoga svećeništva proslavio je 18. prosinca 2018. g. Četiri desetljeća djelovao je među Hrvatima u župi sv. Ante u Los Angelesu u SAD-u. U Hrvatsku se vratio prije nepunih 19 godina. Od tada je živio u Svećeničkom domu u Zadru gdje je i preminuo blago u Gospodinu u prisutnosti svoja dva  brata, Zdravka i Romana te s. Katarine Rodić, sestre milosrdnice koja je s velikom ljubavlju i pažnjom svakodnevno brinula o don Janku i osiguravala mu svu potrebnu skrb. Kako je don Jankova duša osjećala svoj skori prijelaz Gospodinu u vječnost pokazuje i da je don Janko poželio da ga, kao za oproštaj, pohodi njegov brat Zdravko koji inače živi u Zagrebu, a vidjeli su se prije dva mjeseca. Zdravko je došao kod brata Janka u 13,00 sati, a don Janko je preminuo pola sata kasnije. 

Don Janko je rođen 12. siječnja 1923. g. u obitelji s devetero djece (četiri brata i pet sestara) na otoku Istu, od oca Mate i majke Romane koji su se bavili pomorstvom i trgovinom. Imali su brodove, njihovi stari su bili kapetani. Don Janko je bio drugo dijete po redu u obitelji koja je jako i s poštovanjem uvijek održavala toplo obiteljsko ozračje te su u ljubavi njegovali njihove bratsko sestrinske odnose. Don Janko je s nježnošću govorio o svojoj najmlađoj sestri Mariji koju je prvi put vidio kad je ona imala 10 godina, a roditelji su mu je doveli u Rim na 'upoznavanje'. Don Jankov otac je preživio boravak u nacističkom logoru u Dachau.

Don Janko je želio postati svećenik sa svojih 12 godina te je treći svećenik iz obitelji Segarić. Prvi je zadarski kanonik don Šime Segarić, zatim očev brat don Toma Segarić. Don Janko za svoje zvanje zahvaljuje stricu don Tomi, toliko da je s njim i poželio dijeliti zajedničku grobnicu do uskrsnuća njihovih tijela za vječnost. Od svoje 12. godine don Janko je u Šibeniku pohađao sjemenište gdje mu je duhovnik u sjemeništu bio o. Petar Perica, hrvatski svećenik mučenik kojega su 1944. g. ubili komunisti na Daksi. U Šibeniku je don Janko za vrijeme Drugog svjetskog rata, 1942. g., završio gimnaziju. 

Šibenski biskup Jeronim Mileta, upravitelj zadarskog dijela Nadbiskupije koji je pripao Jugoslaviji, poslao je don Janka s još dvojicom svećeničkih kandidata na studij u Rim 1942. g. Talijani nisu dali dozvolu da don Janko ide na studij teologije u Zagreb ili Đakovo, a mons. Mileta ih nije htio poslati u Zadar koji je bio pod talijanskom vlašću, da ih ne bi potalijanili. Zato su poslani na studij u Rim. Potkraj 1942. g. don Janko je smješten u Francuskom zavodu u Rimu gdje je, prema njegovim riječima, stekao širinu pogleda na život Crkve diljem svijeta. U tom je Zavodu bilo 40 svećeničkih kandidata. Svi su bili stranci, nije bilo Francuza jer je bio rat između Francuske i Italije. Poslije Drugog svjetskog rata u taj Zavod dolaze i Francuzi te su mnogi don Jankovi kolege postali biskupi, ministri i vatikanski dužnosnici. 

Na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu don Janko je pohađao studij filozofije i tu je završio licencijat i magisterij. U Francuskom zavodu živi do svoga svećeničkog ređenja. Don Janka je za svećenika zaredio tadašnji pomoćni biskup Rima 18. prosinca 1948. g. u rimskoj bazilici sv. Ivana Lateranskog. Početkom 1949. g. don Janko dolazi živjeti u Hrvatski zavod sv. Jeronima i tu ostaje dvanaest godina, do 1960. g. U tom vremenu nastavio je studirati na Gregoriani gdje je postigao magisterij iz teologije, tu je tri godine studirao i crkveno pravo. Zbog komunizma i političkih neprilika nije se vratio iz Rima u Hrvatsku, nego uz dopuštenje zadarskog nadbiskupa Mate Garkovića 1960. g. odlazi u SAD. Do svoje smrti don Janko je bio najstariji živući pitomac Hrvatskog zavoda sv. Jeronima iz Rima.

U Americi je don Janko četrdeset godina djelovao u hrvatskoj u župi sv. Ante u Los Angelesu koja je osnovana 1910. godine i među najstarijim je tamošnjim župama koju je don Janko uz pomoć župljana duhovno i materijalno podigao i obnovio. U toj je župi osnovao Hrvatski radio program, Hrvatsku dječju školu, tamburaški zbor i folklor. U tom je prostoru izgradio najveći hrvatski župni centar u SAD-u. Don Janko je tu izgradio veliku dvoranu u kojoj se okupljaju Hrvati iz južne Kalifornije. To je središnje mjesto njihovih susreta, održavanja župne kateheze i pouke hrvatskog folklora. Kao uvjereni domoljub uvijek s pogledom prema domovini matici, don Janko je inicirao da na novoj katedrali u Los Angelesu bude lik zavjetnog hrvatskog križa iz Nina, a u katedrali lik bl. Alojzija Stepinca. 

Don Janko je puno karitativno djelovao. Pomogao je kupnju Hrvatskog hodočasničkog doma Domus Croata u Rimu s iznosom od 150 000 dolara. Tijekom Domovinskog rata, Hrvatskom Caritasu pod vodstvom mons. Vladimira Stankovića za pomoć ratnih stradalnika donirao je 460 000 dolara. Taj je novac prikupio od župljana u Los Angelesu te je bio podijeljen svim biskupijama u Hrvatskoj. Uz to slao je i veliku pomoć u hrani i druge potrepštine, na čije je prikupljanje neumorno poticao župljane i osobno se zauzimao za donacije. 

Don Janko je kao zastupnik Zagrebačke nadbiskupije svojevremeno pravno osigurao da novac koji je jedan župljanin u Americi nakon smrti oporučno ostavio za obnovu zagrebačke katedrale bude i dostavljen za tu namjenu darovatelja. 

Deset mjeseci prije svoje smrti, u razgovoru za emisiju 'Od Krista pozvani' HKR-a, blagi svećenik don Janko, kojega je Bog do kraja života darovao bistrim umom i oštroumnošću, između ostaloga je poručio: “U životu svećenika je vrlo važno da uvijek bude povezan s Bogom, da u svemu što radi uvijek vidi Božju ruku koja ga vodi. Ta povezanost mora biti u svim njegovim pothvatima. Tu povezanost nije lako postići, jer mi smo ljudi i imamo dobre i loše strane, imamo svojih potreba. Više puta znamo skrenuti s prave staze. Ali najvažnije je biti povezan s Bogom u svim svojim pothvatima. Važno je uvijek biti povezan s Bogom, vidjeti Božju ljubav i Božju riječ, pogotovo u trenucima kada ljudi očajavaju i imaju poteškoća. Svi koji se približavaju Gospodinu, neka mu budu vjerni i ustrajni. Zahvaljujem dragom Bogu na svim milostima koje mi je dao u mom dugom životu, a posebno na milosti svećeništva“.