Kultura sjećanja mogla bi nas poučiti kako je svaki ekstremizam uzaludan i potaknuti nas na suosjećaj za sve civilne žrtve, no ona je u Hrvatskoj i dalje okvir za političke borbe u kojima se žrtve koriste kao argumenti.

To je jedan od zaključaka istraživanja četverogodišnjeg projekta „Uokvirivanje nacije i kolektivni identitet u Hrvatskoj: politički rituali i kulturno pamćenje traumâ dvadesetog stoljeća“ (FRAMNAT) koji je nedavno završen na Sveučilištu u Rijeci.

Zaključak vrijedi i za Jasenovac, oko čijih se važnih pitanja vlasti i sljedbenici žrtava već četvrtu godinu ne mogu dogovoriti, pa organiziraju odvojene komemoracije. Analiza tih komemoracija na Spomen području Jasenovac (JUSP) pokazala je da su dvije najveće stranke i mainstream mediji neprestano u prvi plan gurali pripovijesti o Drugom svjetskom ratu kao i podjele koje te pripovijesti potiču.

Međutim, voditelj istraživanja, povjesničar na Sveučilištu u Rijeci Vjeran Pavlaković, kaže da te teme opća javnost ne smatra pitanjima od vitalne važnosti. Opća javnost u Hrvatskoj, a posebno mladi, većinom je zainteresirana za posao ili pitanja ostati ili iseliti, a ne za to koja je strana u povijesti bila odgovornija za hrvatsku državnost, dodaje Pavlaković, koji je sve stupnjeve obrazovanja prošao u Sjedinjenim Američkim Državama.

Doktorirao je povijest na Sveučilištu u Washingtonu 2005. godine. Od početka 2008. zaposlen je na Kulturalnim studijima u Rijeci, trenutno u statusu izvanrednog profesora. Istražuje probleme kulturne memorije, tranzicijske pravde u bivšoj Jugoslaviji i Španjolski građanski rat.

Vodio je skupinu mladih istraživača koji su četiri godine pratili najvažnije komemorativne događaje, među kojima su izdvojili sedam njih. Te se komemoracije odnose na koncentracijski logor Jasenovac, žrtve Bleiburga i Križnog puta, žrtve Jazovke i Vukovara, te na Dan antifašističke borbe u Brezovici, Dan ustanka u Srbu i Dan pobjede u Kninu.

Analizirali su govore vodećih hrvatskih čelnika i oporbenih vođa, kao i govore predstavnika Katoličke crkve, antifašističkih udruga, ratnih veterana i udruga žrtava rata. Također, analizirali su medijske prikaze tih događaja, te pokušali mjeriti njihove učinke na hrvatsko društvo. Rezultati istraživanja trebali bi se uskoro pojaviti u obliku knjige kod uglednog izdavača znanstvenih publikacija „Routledge“. Ta izdavačka kuća ima tradiciju dugu gotovo 170 godina i godišnje izda od oko pet tisuća novih knjiga.

Revizionisti i propagandisti

Komemoracije u Jasenovcu su pozornice političkih borbi u Hrvatskoj. Desnica nastoji ušutkati ili barem marginalizirati sjećanje na mjesta poput Jasenovca, koja upozoravaju na opasnosti koje ekstremizam poduzima u ime nacionalne države. Antifašisti kritiziraju vlast da toleriranjem revizionizma dovodi Hrvatsku u konfuziju, jer je Europska unija, čiji je Hrvatska dio, uvelike izgrađena na antifašizmu.

Trenutni val revizionizma prvenstveno nastoji minimizirati broj srpskih žrtava i ustaških zločina, tumačeći ih kao mitove koje su stvorili srpski nacionalisti. Revizionisti tumače Jasenovac kao radni logor u kojem se za zatvorenike odvijao bogat kulturni program, što je jednako poricanju holokausta, ocjenjuje Pavlaković.

Jasenovac je bio najveći i najpoznatiji sabirani logor u NDH, koji je služio kao radni logor i logor smrti. Južni dio logora nalazi se u Donjoj Gradini, na području Bosne i Hercegovine. O broju ubijenih u logoru vodile su se žestoke polemike. Prema muzejskoj mrežnoj stranici, utvrđene su 83.145 žrtve, no to vjerojatno nije konačan broj, dodaje.

Godišnja komemoracija održava se u čast pokušaja proboja zatvorenika, koju je od 600 njih preživjelo samo 100. Od 2016. udruge Srba, antifašista i Židova u Hrvatskoj bojkotiraju službenu komemoraciju i organiziraju svoju jer smatraju da vlast „tolerira historijski revizionizam i porast netolerancije“.

No Pavlaković smatra da „strategija potkopavanja institucija kao što je JUSP Jasenovac ili ignoriranje pitanja kojim se JUSP bavi“, koju, prema njemu, provodi vladajući HDZ, donosi vlasti još više nevolja. To otvara veći prostor drugim akterima, u čemu je Srbija posebno vješta, drži.

Ona koristi skandale kako bi stalno optuživala Hrvatsku za rehabilitaciju ustaštva i fašizma, osobito u međunarodnim odnosima, ističe Pavlaković i podsjeća na izložbu u zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku početkom 2018. godine. Izložba koju je sponzorirala srbijanska vlada nije dala objektivan povijesni pregled tog tragičnog mjesta sjećanja, nego ga je iskoristila kao propagandu protiv Hrvatske, kaže on.

Pavlaković upozorava da stalna politizacija jasenovačkog pitanja u konačnici ugrožava sposobnost zemalja u regiji da izađu iz traumatične prošlosti i rade na poboljšanju života svih građana. 

Mjesta koja uče toleranciji i upozoravaju na univerzalnost zla

Pri izgradnji nacije i države uvijek je lakše iskoristiti povijesna sjećanja koja usmjeravaju pažnju na žrtvu i viktimizaciju domoljuba, nego na neugodne priče koje vlastitu zajednicu prikazuju kao počinitelje, objašnjava Pavlaković.

Jasenovac je jedno od najmračnijih mjesta sjećanja na Drugi svjetski rat i holokaust u Hrvatskoj i nipošto ga se ne smije zaboraviti. Dapače, trebamo ga upamtiti kako bismo vratili dostojanstvo žrtava i kako bismo onemogućili ideologiju koja stoji iza njega da ih ponovi, ističe.

Jako je važno iz niza razloga kako se sjećati prošlosti, ne samo Jasenovca nego i svih mjesta masovnih ubojstava. Prvo, kako prošlost iskoristiti za oblikovanje sadašnjosti i za izgradnju puta u budućnost. Drugo, važno je kakve se moralne pouke mogu izvući iz državnog mehanizma koji je stvorio sustave koncentracijskih logora smrti, objašnjava.

Primjerice, Jasenovac se može upotrijebiti za prikazivanje Hrvata kao krvožednih, sadističkih ubojica povezanih s nacistima i fašistima, ili pak Srba kao manipulatora koji preuveličavaju vlastitu viktimizaciju kako bi postigli i zadržali političku moć, kaže Pavlaković. On dodaje da takvi pogledi imaju osnovu u stvarnosti, ako se odlučimo usredotočiti na taj aspekt prošlosti.

No Pavlaković smatra da je bolje razumijevanje prošlosti ono koje ističe uzaludnost ekstremnog nacionalizma i nedopustivost degradiranja drugih na temelju njihove religije, etničke pripadnosti, seksualnosti i sličnog. Takva interpretacija poziva na dijalog i na suradnju kao načine rješavanja razlika, i što je najvažnije, na sposobnost poticanja suosjećanja za civilne žrtve bez obzira na njihovu nacionalnost, kaže on.

Ako se mjesta holokausta u drugim zemljama mogu upotrijebiti za podučavanje tolerancije i ako mogu upozoriti na univerzalnost zla, onda mjesta poput Jasenovca i Jadovna u Hrvatskoj ili Starog Sajmišta u Srbiji, mogu biti platforma za slanje poruka pomirenja, a ne samo popis brutalnih zločina “drugog”, ističe Pavlaković.

On naglašava da mora postojati suosjećanje za žrtve koje su stradale na poraženoj ili ideološki suprotnoj strani. To ne znači da se može i treba izjednačavati fašizam ili komunizam, niti da treba reći da su žrtve Bleiburga iste kao one u Jasenovcu, budući da se povijesni kontekst i sastav skupina žrtava znatno razlikuju, kaže Vjeran Pavlaković i zaključuje: Prihvaćanje da je druga strana imala žrtve i da je vlastiti etnički ili politički kolektiv počinitelj, ne umanjuje vrijednost ni čast vlastitih žrtava.

Piše: Ivo Lučić