Ovaj zadarski konobar (32) sa suprugom Natalijom (32) preselio se iz Čilea u Zadar prije devet mjeseci. Radi u kafiću s pogledom na more i otoke i svaki dan na posao dolazi biciklom.

I have two prezimenas, kaže nam smijući se Joaquin Pantoja Šćepanović. Malo pričamo na hrvatskom, kad zapne prebacujemo se na engleski.

Ovaj zadarski konobar (32) sa suprugom Natalijom (32) preselio se iz Čilea u Zadar prije devet mjeseci. Radi u kafiću s pogledom na more i otoke i svaki dan na posao dolazi biciklom.

- Živimo na Petrićima i do ovdje mi treba 15 minuta. Pa gdje to na svijetu ima?! - kaže Joaquin dok promatra stanje na terasi kafić.

Kad vidi da je sve ok, gleda u more.

- Zbog ovoga smo najviše došli. Htjeli smo doći u mali grad koji ima more. Htjeli smo doći u Hrvatsku, to je bilo prvo. Jedan profesor iz Santiaga rekao nam je - pa odite u Zadar! Pokazao nam je slike na internetu, odmah smo se zaljubili. Došli smo na praznike prije dvije godine i rekli - ok, ovo je grad za nas - kaže Joaquin koji je u Čileu radio kao ekonomist. 

- Razumijem da ljudi sele, umorni su od malih plaća i stvarno su male. Politička situacija je gora nego što sam mislio, ali mi smo odlučili zajedno promijeniti život i nećemo odustati. Čitali smo da se ljudi sele i rekli - ok, onda ima mjesta za nas.

Nakon četiri godine veze Natalia i Joaquin vjenčali su se lani u svibnju. Četiri mjeseca prije preseljenja on je u Hrvatski centar krenuo na učenje jezika. Natalia je nezaposlena, ali volontira u salonu za kućne ljubimce.

Oboje dvaput tjedno uče hrvatski u Centru za strane jezike.

- Zadar ima sve. I zračnu luku i trgovine i more... Ima život. Zimi je malo sporije sve, ali ok. Teško je naći smještaj jer svi iznajmljuju samo izvan sezone i imali smo jedno baš loše iskustvo, ali drugo je dobro. U našoj zgradi je kafić i ljudi koji tamo rade i dolaze su nam od pomoći od prvog dana.

Joaquimovi prabaka i pradjed su još 1911. godine odselili u Čile, i to s otoka Brača. Njihov potomak je 98 godina kasnije okrenuo proces i uz hrvatsko državljanstvo ovdje došao izgraditi život.

- Volim ljude ovdje. Neki su nam već i prijatelji. Strpljivi su kad mi zapne sa riječima, uvijek kažu „pomalo“ i to mi se sviđa. U Santiagu je uvijek gužva, gdje god krenete. Grad od osam milijuna ljudi, kao košnica.

Pitali smo ga što mu iz Čilea najviše nedostaje.

- Obitelj, prijatelji i jeftiniji avokado - kaže.