Dalmatinski muškarac nikako da se uključi u moderne tokove života! Čak niti ne sudjeluje u kućanskim poslovima u onom postotku kao u ostalim dijelovima Hrvatske, kazao je u razgovoru za portal morski.hr sociolog i sveučilišni profesor s Fakulteta u Zadru Mirko Petrić.

Sve ostalo što biste željeli znati o „dalmatinskom muškarcu i njihovim odnosima sa ženama“ kao i o životu u dalmatinskim gradovima možete doznati u daljnjem razgovoru kojeg je portal morski.hr vodio sa sociologom Petrićem na temelju istraživanja kojima se bavi.

Koje godine ste se priključili istraživačkom projektu GENMOD?

U aktivnosti projekta GENMOD, koji vodi prof. dr. sc. Inga Tomić-Koludrović s Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“, uključen sam od samog početka. Točnije rečeno, sudjelovao sam već u pisanju prijedloga projekta koji su prihvatili evaluatori Hrvatske zaklade za znanost. Projektne aktivnosti započele su 1. travnja 2017. godine, a financirat će se do 2021. godine.

Nešto više o tome što je GENMOD?

GENMOD je skraćenica kakvu danas financijeri projekata traže da bi ih mogli lakše birokratski identificirati, ali i da bi bili prepoznatljivi u javnom komuniciranju. U ovom slučaju, skraćenica se odnosi na englesku frazu „gender modernization“, odnosno označava pokušaj da se projektom prouči stanje moderniziranosti rodnih odnosa u Hrvatskoj. Iako se nekima na prvi pogled možda neće činiti da je tako, ta je tema ključna za cjelokupan daljnji razvoj hrvatskog društva, a to naravno uključuje i njegov gospodarski razvoj.

Pun naziv projekta glasi „Relacijski rodni identiteti u Hrvatskoj: modernizacijske i razvojne perspektive“. Novost u odnosu na prethodna istraživanja u tome je što u okviru projekta proučavamo identitete i muškaraca i žena, te njihove međusobne odnose. Naime, prethodno su se, ne samo kod nas nego i šire, proučavali prvenstveno društveni položaj i problemi žena, kao dijela populacije koji sustavno ima poteškoće u pristupu resursima i koji općenito ima manju društvenu moć nego muškarci. Cilj ovih istraživanja bio je pridonijeti promjeni položaja žena nabolje. Od devedesetih godina prošlog stoljeća shvatilo se, međutim, da se položaj žena ne može bitno promijeniti ako svoje stavove i ponašanje ne promijene i muškarci. No da bi se ti stavovi i ponašanja mogli promijeniti, potrebno ih je najprije istražiti, odnosno utvrditi kakvi su.

Do kojih ste rezultata došli u tim ispitivanjima ponajprije kada su posrijedi svjetonazori ili životne navike suvremenog dalmatinskog muškarca?

Naš je općeniti nalaz da se muškarci i muške rodne uloge svugdje u Hrvatskoj moderniziraju znatno sporije nego žene i ženske uloge. Primjerice, anketnim ispitivanjem na nacionalno reprezentativnom uzorku ustanovili smo da stavovi o rodnoj ravnopravnosti muškaraca u Hrvatskoj srednje dobi i sa srednjoškolskim obrazovanjem odgovaraju stavovima starijih žena s osnovnom školom. Budući da se niže obrazovanje i starija dob povezuju s tradicionalnijim stavovima, jasno je koliko muškarci u Hrvatskoj po emancipiranosti zaostaju za ženama.

Dalmacija se, nažalost, u cijeloj Hrvatskoj ističe po tome što je u njoj najveća razlika u postotku muškaraca i postotku žena s emancipiranim stavovima o rodnim odnosima. To pokazuje da će se rodni odnosi i društvo u ovoj regiji sporije razvijati nego drugdje. U Dalmaciji je, a gotovo u vlas isti postotak nalazimo i u Zagrebu i u Slavoniji, 32% žena smatra da bi muškarci i žene u društvenim odnosima i poslovima koje obavljaju trebali biti posve ravnopravni. U Dalmaciji, međutim, takve stavove ima tek 17,3% muškaraca, a u Zagrebu 23,6%. U svim drugim hrvatskim regijama, znatno je više i muškaraca i žena s emancipiranim stavovima o rodnoj ravnopravnosti, a razlike u njihovoj zastupljenosti u uzorku znatno su manje nego u Dalmaciji i u Zagrebu.

Također, promotrimo li koliko muškarci u Dalmaciji sudjeluju u rutinskim kućnim poslovima, u odnosu na druge muškarce u Hrvatskoj, pokazat će se da je to ispod ionako niskog hrvatskoj prosjeka. Dapače, pokazuje se da muškarci u Dalmaciji često ne obavljaju ni one kućne poslove koji se tradicionalno smatraju „muškim“, kao što su primjerice poslovi održavanja kuće. Štoviše, na temelju ispitivanja zadovoljstva partnerskim odnosom, moglo bi se čak reći da su žene u Dalmaciji zadovoljne kad muškarci obavljaju i one „muške poslove“, a ne ostavljaju to njima na brigu. Jedino u čemu su muškarci u Dalmaciji iznad nacionalnog prosjeka jest posao plaćanja računa, a to pak znači da oni kontroliraju obiteljske financije.

A što je sa ženama? Kakve su danas dalmatinske žene?

Baš kao i drugdje u Hrvatskoj, i u Dalmaciji se ženske rodne uloge moderniziraju znatno brže nego muške, samo što je to u ovoj regiji možda još jasnije vidljivo s obzirom na doista veliko zaostajanje muškaraca. Kao specifičnost Dalmacije u odnosu na ostatak Hrvatske već je i ranije, u istraživanju iz 2005. godine, čije je rezultate interpretirala prof. dr. Inga Tomić- Koludrović, utvrđeno je da u njoj bilo najviše žena koje su pokazivale težnju prema modernizaciji ili već imale stavove o rodnim odnosima bliske onima najnaprednijima u međunarodnom kontekstu. U Zagrebu je, za usporedbu, tada bilo više žena s najnaprednijim stavovima, ali također i znatno više žena s vrlo tradicionalnim stavovima, na koje se u Dalmaciji gotovo uopće nije nailazilo.

Trinaest godina kasnije, može se reći da se prethodno utvrđeno stanje u Dalmaciji tek djelomično nastavlja,  jer su mlade žene konzervativnijih nazora od onih srednje dobi. Rezultati našeg anketnog ispitivanja, naime, pokazuju da je u Hrvatskoj općenito najmanje i žena i muškaraca s emancipiranim rodnim stavovima u mlađim dobnim skupinama (između 18 i 24 godine). U toj je dobnoj skupini približno tri puta manje emancipiranih žena nego u skupinama od 25-44 i 45-59 godina, a slično vrijedi i za muškarce.

Ovakvi rezultati vrijede i za Dalmaciju, što se može zorno vidjeti i u kvalitativnim promatranjima ponašanja u javnom prostoru.  U Hrvatskoj su i emancipirani muškarci i emancipirane žene u prosjeku slične dobi, oko 46 godina. No, s obzirom na to da je u Dalmaciji manje emancipiranih muškaraca nego drugdje u Hrvatskoj, primjećuje se da baš u spomenutoj dobi u javnom prostoru gotovo sve više dolazi do neke vrste segregacije muškaraca i žena. Promatranjem u povijesnoj jezgri Splita utvrđeno je, naime, da skupine od nekoliko žena srednje dobi, a ponekad i mlađe, često izlaze vani same i ponašanjem ne pokazuju interes za kontakt s muškarcima. Kao što su nekad vani izlazila „muška društva“, tako sad imamo i „ženska društva“. U svakom slučaju, i to se može smatrati znakom daljnje emancipacije žena u Dalmaciji.

Dalmatinac 21. stoljeća grublji i manje mediteranski 

Kakav je Dalmatinac 21. stoljeća za razliku od svojega primjerice djeda ili oca?

Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan, jer dijelom zavisi i o tome kakav je bio djed ili otac, a naravno i o tome kakav je stupanj obrazovanosti pojedinačnih Dalmatinaca o kojima govorimo. Teško je govoriti u apstrakcijama i prosjecima, ali ako bi se – za ljubav figure – moglo generalizirati, onda bi stereotip „Dalmatinca 21. stoljeća“ vjerojatno bio unificiraniji  nego što je to bio slučaj u prošlosti. Naime, prije Drugog svjetskog rata bile su izražene klasne razlike, ne samo u količini financijskog kapitala i imovine koju netko posjeduje, kao što je to danas, nego i u ponašanju i u općoj razini uglađenosti. Nekad su se po tome jasnije razlikovali pojedini urbani i ruralni tipovi, „veća i manja gospoda“, „stariji i noviji građani“, obrtnici, radnici i težaci. Razlike su, naravno, zamjetne i danas, no u socijalističkom društvu došlo je u velikoj mjeri do nivelacije klasnih razlika i rodila se nova, hibridna kultura. Do promjena koje su povećale „ruralizaciju gradova“ je, zatim, opet došlo u razdoblju postsocijalističke tranzicije. Tako je današnja urbana kultura u Dalmaciji, ako se uopće može tako generalizirati, u prosjeku grublja, manje uglađena i manje mediteranska no što je nekad bila u višim slojevima društva. No, s druge strane, slojevi nekad isključeni iz pristupa različitim dobrima, povećali su znatno svoj životni standard, a došlo je svakako i do stanovitih promjena u načinu ponašanja. Poteškoća je, pritom, naravno u tome što se standard života mijenja znatno brže negoli li naučeno ponašanje i strukture naslijeđene iz prošlosti. 

Zašto je došlo do takve promjene u načinu ponašanja kod dalmatinskih muškaraca?

Dalmacija je povijesno specifična po tome što je – u odnosu na ostale hrvatske regije – bila znatno ranije uključena u procese koji su u Europi doveli do rane moderne. Sjetimo se samo da je prvo sveučilište na današnjem teritoriju Hrvatske utemeljeno u Zadru kao dominikanski studium generale već 1396. godine, te da je taj studij 1553. dobio status universitas privilegiata, s pravom dodjeljivanja najviših – danas bismo rekli „europski priznatih“ – akademskih naslova. Na početku 16. stoljeća u Dalmaciji već imamo razvijenu pismenu pjesničku kulturu na narodnom jeziku, kao i autore romana i putopisa, pronalazače i znanstvenike, o trgovcima i dubrovačkim diplomatima da se ni ne govori. Sve ove arhetipske figure rane modernosti nalazimo na dalmatinskom tlu. Još ranije, srednjovjekovni statuti dalmatinskih gradova spadaju među napredne dokumente svog vremena, usporedive s pravnim propisima u tadašnjim talijanskim gradovima.

Odnos muškaraca prema ženama u Dalmaciji u tom je vremenu, naravno, bio patrijarhalniji nego što je to u naprednim sredinama danas, ali bila je riječ o patrijarhatu mediteranskog tipa, u kojem je uloga žene bila znatno manje podređena nego u ruralnom kontekstu. Štoviše, na temelju podataka u prikupljenih istraživanjem koje je pred Drugi svjetski rat provedeno na području cijele tadašnje Jugoslavije (osim u Sloveniji), socijalna antropologinja Vera Stein Ehrlich zaključila je da su odnosi između muškaraca i žena u Dalmaciji bili najnapredniji na cijelom istraženom području. Razlozi koje je za to navela su rano usvajanje kulture i – za to vrijeme vrlo naprednih – muško-ženskih odnosa merkantilističke Venecije, te kasnije austrijske birokratske kulture.

Međutim, Stein Ehrlich također je napomenula da se njezina tvrdnja odnosi samo na obalni pojas, odnosno na pojas za koji doslovno kaže da se proteže 5 kilometara od obalne linije u unutrašnjost i zastaje na planinama koje dijele obalu i urbani kontekst od zaleđa. Kao što znamo, ti su dijelovi u zaleđu bili dugo pod turskom vlašću, a ta je civilizacija muško-ženske odnose vidjela na znatno drukčiji, tradicionalniji način nego zapadna mediteranska, koju je u ovim krajevima predstavljala Venecija.

Nekadašnji mediteranski profil urbane kulture počeo je mijenjati proces industrijalizacije i doseljenja ruralnog stanovništva u grad. On je započeo već u razdoblju između dva svjetska rata, a znatno se ubrzao i povećao u vremenu socijalističke industrijalizacije. U gradove koji su narasli nekoliko puta tada se doselila golema masa stanovništva koja je prethodno živjela upravo u ruralnom zaleđu, sa znatno tradicionalnijim muško-ženskim odnosima i drukčijim, nemediteranskim tipom patrijarhata.

Došlo je do promjena profila stanovništva i miješanja različitih tipova kultura, koji su stvorili novu situaciju. A valja napomenuti da je zatim došlo i do novog priljeva prethodno ruralnog stanovništva u grad tijekom tranzicijskog razdoblja, te priličnog odljeva najbolje obrazovanog i najurbanijeg stanovništva, osobito mladih, prvenstveno prema Zagrebu, a također i u inozemstvo. 

Što je s dalmatinskim ridikulima? Nestaju li polako? I zašto? A i što je s dalmatinskim humorom?

Tada mladi redatelj Bruno Anković autor je dokumentarnog filma „Vanka škvare“, ostvarenog u produkciji „Factuma“ 2000. godine. Već tada činilo se da je riječ o svojevrsnom rekvijemu splitskim redikulima, vrsti koja je krajem druge polovice 20. stoljeća već bila u uznapredovalom procesu završnog nestajanja, koje se nastavilo do današnjih dana. Redikula kakvih se sjećaju starije generacije Splićana gotovo da više uopće nema, međutim u splitskom mentalitetu još postoji crta izrugivanja a ponekad i ekscentričnosti koja vodi do odnosa prema okolini tipičnog za nekadašnje redikule. Dalmatinski humor postoji i dalje, no kao i redikuli sve više u tragovima i većinom u generacijama koje spadaju u starije. 

Kako će Dalmacija živjeti za kojih 20 godina? Hoće li Dalmatinci i dalje biti dišpetni, hoće li biti šušura i gušta ili će se sve uniformirati? I zapravo, Dalmacija kakvu poznajemo – ugasiti i nestati…

Kakva će biti Dalmacija za 20 godina doista je teško prognozirati, no Dalmacija kakvu smo poznavali u drugoj polovici 20. stoljeća već sad je u velikoj mjeri nestala. Nastave li se današnji trendovi, život u Dalmaciji nastavit će se „globalizirati“ i internacionalizirati. Umjesto nekadašnjih stanovnika iz ruralnog zaleđa, može se predvidjeti da će se na ove prostore doseljavati ljudi iz udaljenijih krajeva, koji će se dijelom prilagođavati lokalnoj kulturi, ali će je  također iz korijena mijenjati. Točnije rečeno, u nekim će se aspektima lokalni običaji i načini ponašanja globalizacijski „uniformirati“, no u drugima će doći do raznolikosti možda veće nego ikad ranije. Ona će doći s ljudima koji će se doseljavati u Dalmaciju s različitih strana svijeta. Kao što kažu brojni sociolozi, izazov današnjice jest pripremiti ljude na razumijevanje i prihvaćanje sve veće raznolikosti. Dalmatinski humor, gušt i šušur zacijelo neće posve nestati, no svakako će promijeniti neke svoje pojavne oblike.

Čitav tekst možete pročitati na portalu morski.hr