Slučaj brazilskog gej para je dobra prilika da hrvatski iznajmljivači nauče kako krše hrvatske zakone ako turistima odbiju smještaj samo zato što su gej, kao i zbog njihove religije, nacionalnosti, boje kože i slično.

Zapravo je porazno što ljudi koji se bave turizmom, još jedinom preostalom funkcionalnom gospodarskom granom Hrvatske, ne znaju takve osnovne stvari. To je kao da ste liječnik koji ne zna provjeriti ima li pacijent puls.
 
U Hrvatskoj je deset godina na snazi Zakon o suzbijanju diskriminacije, kojim se osiguravaju zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka RH.

Tim zakonom, koji je u saboru prihvaćen uz samo jedan glas protiv, uređuje se zaštita od diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, vjere, političkog ili drugog uvjerenja te rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.
 
Članak 8 Zakona o suzbijanju diskriminacije navodi da se ne smije diskriminirati po pitanju “pristupa dobrima i uslugama te pružanju istih”, a u članku 25 navodi se i konkretna kazna za to.

“Tko s ciljem prouzročenja straha drugome ili stvaranja neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja na temelju razlike u rasi, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika... rodnog identiteta ili izražavanja spolne orijentacije povrijedi njegovo dostojanstvo, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom od 5.000,00 do 30.000,00 kuna”, piše u zakonu koji je na snazi već cijelo desetljeće.
 
Nadalje, čini se da mnogi u Hrvatskoj ne razumiju neke općepoznate stvari u vezi s konceptom privatnog vlasništva, a to je da ne vrijede ista pravila za privatnu kuću ili stan u kojima se živi i privatnu kuću ili stan koji se iznajmljuju u komercijalnoj djelatnosti.

Doista, nitko vas ne može natjerati da besplatno u svojoj kući ugostite gej par ili osobu druge rase, u svoja četiri zida doista možete biti i homofob i rasist, no ako tražite od ljudi novac da biste im na neko vrijeme iznajmili kuću ili neki prostor koji je u vašem vlasništvu, dakle ako na tržištu nudite neku uslugu, onda tu vrijede drugačija pravila igre, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u svakoj kapitalističkoj zemlji na svijetu. 
 
Primjerice, u svojoj kući u kojoj živite i nikome je ne iznajmljujete možete imati svaki dan usran toalet, no ako na tržištu nudite taj isti prostor za iznajmljivanje, onda postoje propisani standardi higijene i funkcionalnosti koje morate ispuniti. Tako je i kada iznajmljujete imovinu u svom posjedu, odnosno  tražite od nekoga novac za određenu uslugu.

Mnogi su, pak, uvjereni da je homoseksualnost bolest ili osjećaju nekakvo gađenje kada je riječ o homoseksualcima, no to ne bi trebao biti problem gej turista, nego onih koji pate od homofobnih stavova. I Američka udruga psihologa, najveća profesionalna asocijacija te vrste na svijetu, kao i Svjetska zdravstvena organizacija jasno kažu da homoseksualnost nije bolest. Dakle, svatko tko misli drugačije, pripada kategoriji ljudi koji su uvjereni da je 2+2=5 ili da je Zemlja ravna ploča. Takvih, nažalost, ima i u Hrvatskoj, i to, sudeći po komentarima, ne malo.
 
Povrh svega toga, i booking.com ima određene uvjete korištenja koji su javno dostupni i poznati svakome tko odlučuje svoj prostor iznajmljivati preko ove online platforme.

Nije nikakav misterij da booking.com ne tolerira diskriminaciju po rasnoj osnovi, seksualnoj orijentaciji itd., tako da je epilog slučaja sa zadarskim Apartmanima Identity i njihovim izbacivanjem s ponude booking.com očekivan i nimalo iznenađujući.
 
Još jedan od komentara na priču o homofobnoj diskriminaciji brazilskog gej para koji se često ponavlja je slučaj slastičara koji je u SAD-u odbio napraviti tortu za vjenčanje istospolnog para. Tu, pak, treba biti svjestan toga da u SAD-u vlada anglosaksonska pravna tradicija, dok u Europskoj uniji vrijedi kontinentalno pravo, i da se te dvije pravne paradigme u mnogočemu razlikuju. 

U SAD-u također ne postoji savezni zakon koji bi građane koji su gej štitio od diskriminacije, dok u Hrvatskoj postoji takav zakon, a takva zaštita postoji i na razini Europske unije, odnosno europskog prava, što je izraženo u brojnim presudama Suda Europske unije iz Luksemburga, kao i Europskog suda za ljudska prava iz Strasbourga.

Dakle, pravni primjer iz SAD-a je u slučaju nečega što se događa u Hrvatskoj i Europskoj uniji u neku ruku jednako (ne)relevantan kao i spominjanje šerijatskog prava koje je na snazi u primjerice Saudijskoj Arabiji. Riječ je o tri različita pravna sustava, a za život u Hrvatskoj jedini je relevantan onaj koji je kod nas na snazi.
 
Neki su, pak, navodili hotele koji ne primaju kućne ljubimce kao argument zašto je u redu odbiti gej turiste. Iako nekima mrski, gej ljudi su definitivno ljudi, dok su kućni ljubimci životinje, a za ljude i životinje u svakom društvu i zakonodavstvu svijeta vrijede različita pravila (što bi, pak, aktivisti za prava životinja nazvali specizmom), tako da je to očito nevaljana argumentacija.
 
U svakom slučaju, odbiti smještaj turistima jer su gej je u RH protuzakonito i diskriminatorno, u vezi s tim nema nikakve sumnje. I tako dolazimo do najvećeg problema u ovoj priči oko dvojice brazilskih turista i reakcija na nju. 
 
Pravi problem nisu ljudi koji su neupućeni u neku tematiku i ne znaju, ako žele naučiti i ako budu svoje diskriminatorno ponašanje promijenili kada im se ukaže u čemu je problem. Tako se ponašaju razumna ljudska bića, otvorena su naučiti nešto novo i mijenjati se na bolje.

Pravi problem su ljudi koji odbijaju naučiti, koji se namjerno inate kada se pokaže da su u krivu ili koji znaju da nekoga diskriminiraju, ali ih uopće nije briga ili čak u tome uživaju. Takvi ljudi nisu problem samo za ljude nad kojima se u nekom trenutku zbog svojih predrasuda, neinformiranosti ili antisocijalnih impulsa odluče iživljavati nego su opasnost za cijelo društvo, piše Index.