Zašto trčati utrku Wings For Life Worl Run u Zadru? Jer pomažete da oni koji ne mogu jednog dana ipak mogu. Neka vas inspirira priča Maje Blažević, novinarka portala Nove tv.

Njezinu priču prenosimo s portala Nove tv.

Ja sam Maja Blažević. Na popisu mojih funkcija zadnjih 30 godina našlo se njih koliko hoćeš, ali one koje su uvijek tu su kći, starija sestra, prijateljica i po diplomi novinarka.

Ono čime se u dosadašnjem životu ne mogu pohvaliti jest da sam ostavila preveliki ili bolje rečeno bilo kakav trag u nekom sportu, ni u onim najmanjim školskim, pa čak ni razrednim krugovima.

Sjećam se tek rijetkih uspješnih epizoda u graničaru i nekakvog kratkog pokušaja da postanem odbojkašica, ali sve se na kraju svelo na dvojku iz tjelesnog, osim onu jednu godinu kad sam slomila nogu, pa odgovarala usmeno i, na veliku žalost profesora Karla, zaradila peticu.

I iako nisam izgradila sportsku karijeru, izgradila sam s godinama čvrsto uvjerenje da se sve u životu događa s razlogom, koji je nekad lakše, a nekad teže shvatljiv.

Nakupilo se tako u mojih 30 godina života mnogo sasvim jasnih situacija i nekoliko onih za koje još uvijek nisam sigurna da sam im pronašla razloge, ali trudim se i dalje. Jedna je od takvih težih ona iz travnja 2002. godine, kada je moj tata nakon teške prometne nesreće na popis svojih "titula" dodao i onu "paraplegičar".

I da je nakon toga odlučio da će se zatvoriti u kuću, biti depresivan, ljut, kukati, vrištati ne bih mu mogla zamjeriti. Jer kako to nekome zamjeriti. 

Ali moj Josip nije takav. Kad je postao svjestan situacije i posložio novi život, postao je borac za svoja prava, za prava svih onih sličnih njemu, bolna točka svakog građevinara koji mu se našao na putu, a da nije poštivao pravila i zakone. Čovjek koji kad god stigne, podiže svijest o svemu onome s čim se bore osobe s invaliditetom.

I tako se, sigurno s razlogom, na njegovu novom putu, koji sada broji punih 16 godina, 2014. pojavila i utrka Wings for Life World Run. Prijavio je sebe, prijavio je (mog) brata i javio iz Zadra da su njih dvojica prešla pet kilometara. Mislim da sam taj dan ja bila ponosna i sretna barem koliko roditelji olimpijaca. I u nevjerici. Pet kilometara?!

A tih njihovih velikih pet kilometara postalo je početak naše zajedničke priče. 
Jer već iduću godinu uz tatu i brata stajale smo sestra i ja. I svatko od nas obarao je neke vlastite rekorde. Tatinih pet kilometara pretvorilo se u velikih 10 (pa u 22, pa u 25). Bratu i sestri pobjegao je za 100 metara, a meni za kilometar. Ja, ista ona osoba koja je prvu peticu iz tjelesnog dobila kad je naučila pravila skijanja i košarke, istrčala sam devet kilometara.

I nisam ja najednom otkrila prikriveni talent. 

U Zadru su pozitivna energija, tisuće dobro raspoloženih ljudi i nevjerojatno dobar cilj ti koji svaku Maju Blažević ovog svijeta mogu "natjerati" da istrči devet kilometara. Trčala sam za one koji ne mogu, trčala sam za Josipa, i tu i iduću godinu. I to je sa mnom napravilo još nekoliko tisuća ljudi.

Ja sam Maja Blažević, na popisu mojih funkcija, titula ili čega već nekoliko stvari se ne mijenja – ja sam kći, starija sestra, prijateljica, diplomirana novinarka i od 11. svibnja 2017. godine službeno osoba koja boluje od multiple skleroze.

Nekoliko dana prije službene dijagnoze, koja je već tada bila poprilično očita, stajala sam još jednom u startu zadarske utrke Wings for Life i nisam mogla potrčati. Život se u godinu dana otkad sam zadnji put stajala na tom istom mjestu promijenio toliko da sam ja postala jedna od onih koji ne mogu. 

Nisam ozlijedila leđnu moždinu, ali u mom tijelu aktivirala se bolest koja se u tom periodu ponašala kao ozljeda leđne moždine. Izgubila sam dobar dio osjeta u nogama, teško sam hodala, a trčanje je bilo nemoguća misija.

U mojoj obitelji imamo tu jednu crtu, tvrdoglavo-ponosno-hrabru, zbog koje smo valjda najjači kad je najteže. Tako ja tog 11. svibnja kad sam dobila potvrdu da je to što me muči multipla skleroza nisam plakala.

Ali nekoliko dana ranije, u startu zadarske utrke, nije mi pošla za rukom ta hrabrost ili što već. Plakala sam. Ali bila je to zapravo kombinacija tuge i sreće, tuge jer ja ovaj put neću potrčati i sreće jer, vjerujte mi, bez imalo pretjerivanja, ako dođete u Zadar, znat ćete što znači osjetiti pozitivnu energiju, sreću, motivaciju.

Tako sam i ja sebi obećala da ću i ove godine opet stati na taj isti start – i trčati. Da se razumijemo, moj život, moje tijelo sada funkcioniraju tako da će mi možda baš taj dan otkazati poslušnost. Ali ja ću se vraćati – i ako ne ove godine, trčat ću iduće.

A sad samo razmislite o tome da doniranjem novca zakladi Wings for Life, uplatom startnine, vi dajete novac ljudima koji rade na tome da i ljudi s ozljedama leđne moždine jednog dana mogu opet potrčati. 

Ja danas opet trčim, nakon što neko vrijeme nisam mogla, i osjećaj je neopisiv. Kad ja istrčim svojih nekoliko kilometara, dajem "bese" na sve strane kao da sam upravo maraton završila.

Neusporediva je moja situacija sa situacijom svih Josipa ovog svijeta, ali reći ću vam samo da trčanjem u Zadru i vi doprinosite tome da tisuće ljudi koji sada ne mogu dođu do toga da opet – mogu. 

I već bi vam to trebalo biti dovoljno da se vidimo u Zadru 6. svibnja.