Predavanjem "Mozak i vidne iluzije" prof. dr. sc. Dražena Domijana s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci, završen je Tjedan mozga što se u Zadru održavao od 12. do 16. ožujka. I ovo predavanje je održano u cilju povećanja javne svijesti o važnosti istraživanja mozga te očuvanja njegova zdravlja.

Domijan se niz godina bavi percepcijom i kognitivnom psihologijom, te je jedan od glavnih stručnjaka u neuronskom modeliranju, zbog čega je najpozvaniji stručnjak za izlaganje o vidnim iluzijama.

One se razlikuju od optičkih varki, koje ne nastaju u mozgu, nego su odraz procesa izvan nas, zbog ponašanja svjetlosti i sličnih fizikalnih pojava. Jedna od takvih optičkih varki je fatamorgana, koja nastaje zbog lomljenja svjetlosti i zrcaljenja neba na tlu, a navodno jezero u pustinji ne postoji i nestaje kako se približavamo tom mjestu.

Vidne iluzije su predmeti koji se ne mijenjaju, a mi ih doživljavamo kao da su u pokretu, ili u odnosima koji ne odgovaraju prikazanom na površini. Jedna od najpoznatijih vidnih iluzija je Fraserova iluzija, u kojoj koncentrične krugove doživljavamo kao spiralu. Slično je i s drugim vidnim iluzijama - rotirajućim zmijama, iluzornim ispupčenjem, geometrijskim iluzijama...

- Mozak uvijek procesira kontekst, a mi nikada ne vidimo ono što je stvarno pred nama. Zašto nam stvari izgledaju tako kako izgledaju? Zašto predmete oko sebe ne registriramo poput fotografskog aparata? Uzrok je zapravo naš jako loš vid, zbog čega mozak impulse, osnovnu informaciju koju ima, mora nadopunjavati, otkrio je Domijan.

Informacije koje dolaze iz oka nisu dovoljni za opis okoline, a istraživanjem je primijećeno da mozak ima tendenciju ka grupiranju, kako bi na najbolji način dokučio što je pred nama. Tako možemo percipirati neke neodržive situacije poput iluzornih kontura, nemogućeg trokuta, Thomsponovog efekta.

- U retini se odvija transformacija svjetla u električne impulse, pomoću kojih neuroni mogu komunicirati unutar mozga. Svjetlo se mora probiti kroz cijelu mrežu neurona, što baca sjenu na tzv. čunjiće i štapiće, preko kojih se oni prenose u mozak. Mozak vidi vrlo mutnu sliku, kao kada protrljate oči i vidite vlastite eritrocite, ili vam se stvaraju lagane sjenke u oku, koje su zapravo odraz nečistoća unutar samog oka. Slika pritom u mozak dolazi izokrenuta, ali mi je svejedno najčešće vidimo ispravno, istaknuo je Domijan.

Vrlo važni u percepciji su rubovi, koje neuroni detektiraju kao promjene u količini svjetlosti. Zbog toga uvijek imamo tendenciju postavljanja ruba, a onda gledanja slike ili s vanjske ili s unutarnje strane ruba, nikada oboje. Veliki dio mozga posvećen je vidnoj percepciji, koja je bila evolucijski toliko važna da je bilo opravdano potrošiti toliku mašineriju na nju, pa s vidom imamo manje problema nego u nekim drugim aspektima.

- Mnogo neurona zaduženo je za različite aspekte stvaranja vidne slike. Oni pojačavanju svoju aktivnost kada vide nešto zanimljivo, a oni neuroni koji su osjetljivi na iluzorne konture vide linije koje ne postoje, kao što ih mi vidimo u vidnim iluzijama, rekao je Domijan, zaključujući kako je, unatoč velikom napretku, ovo područje još uvijek uvelike neistraženo te nas tek čekaju saznanja o tome kako funkcionira naša percepcija.