Otkakao je u ožujku 2013. preuzeo vođenje Katoličke Crkve, papa Franjo polako je promijenio percepciju te institucije pogođene nizom skandala i sumnjom u samu sebe.

Skandali oko seksualnog zlostavljanja koji su uzdrmali Crkvu mogli bi baciti sjenu i na Franjin pontifikat koji će u utorak napuniti petu godinu. 

Ipak, 81-godišni Argentinac u svom je dosadašnjem radu uspio posredovati u povijesnom zbližavanju Sjedinjenih Država i Kube, odigrao je ulogu u mirovnom procesu između vladinih snaga i pobunjenika u Kolumbiji, te je usmjerio snagu Crkve u borbu protiv klimatskih promjena. 

Franjo je rođen u Buenos Airesu 17. prosinca 1936. kao Jorge Bergoglio, te je prvi papa iz Latinske Amerike i prvi s južne polutke. 

Franjo se bori za marginalizirane i za države u razvoju, ističe kako želi "siromašnu Crkvu za siromašne" i katoličku zajednicu koja propovijeda milost i razumijevanje u primjeni svoga nauka.

On je vjerojatno i prvi svjetski čelnik koji je shvatio razmjer migrantske krize koja pogađa Europu, osudivši "globalizaciju ravnodušnosti" u govoru u lipnju 2013. na Lampedusi, tri mjeseca prije no što su dva potonuća broda dovela taj talijanski otok na svjetske naslovnice.  U tim je nesrećama poginulo više stotina migranata

Franjo je u travnju 2016. posjetio još jedno žarište migrantske krize, grčki otok Lezbos, a s njega se u Rim vratio s tri obitelji sirijskih muslimana. Ta je gesta istaknula još jednu od dominantnih tema njegovog papinstva – pomirbu religija. 

U svibnju 2014. na izraelskom zidu koji okružuje palestinska područja u tišini je molio za njegovo uklanjanje. 

Otvaranje takvih tema izazvalo je pozornost i u dijelovima svijeta koji nisu katolički.

Franjo je u prvoj godini svoje vlasti bio na naslovnicama triju američkih časopisa – Time ga je 2013. proglasio osobom godine, Esquire mu je dao titulu najbolje odjevenog muškaraca, a Rolling Stone je jednostavno objavio: "He rocks! (On rastura.)".

Pokretač promjena

Zbog svojih sklonosti fotografiranju s obožavateljima, ljubljenju beba i iznenadnim telefonskim pozivima usamljenim vjernicima, nasmijani Papa postigao je razinu popularnosti kakvu je njegov prethodnik Benedikt XVI. mogao samo sanjati. 

To mu služi kao dobar štit u borbi protiv interesnih krugova vatikanske hijerarhije i provođenju reformi unutar Crkve, iako neki kritičari tvrde da su one zastale. 

Izvori iz Vatikana Franju opisuju kao čelnika s kapacitetima poslovnog direktora za donošenje brzih odluka. 

Tijekom svojeg petogodišnjeg mandata Franjo je uzdrmao i ubrzao vatikansku birokraciju i doveo moderne revizore u maglovite strukture bankovnog sustava Svete Stolice. 

Uhvatio se u koštac i s po Crkvu iznimno štetnim skandalom oko seksualnih zlostavljača iz redova klera, sastajući se s njihovim žrtvama, obećavši da će krivci odgovarati pravdi i donijevši nove unutarnje crkvene procedure za kažnjavanje biskupa koji su krili te zločine. U tu svrhu je osnovao i Papinski odbor za zaštitu maloljetnika, no njegovi kritičari smatraju kako Crkva i dalje pravosuđu preko volje predaje svećenike pedofile. 

Bez palača

Franjine ključne osobine su poniznost i skromnost. 

Suprotno od svojih prethodnika koji su nosili krznene i satenske plaštove, Franjo bira jednostavnu i diskretnu odjeću i pektoralni mu je križ od željeza, a ne od zlata. 

Papa je odbio stanovati u raskošnoj Apostolskoj palači, pa živi u skromnom stanu u Domu svete Marte, svojevrsnom vatikanskom pansionu u blizini bazilike svetog Petra. Ne koristi niti papinsku ljetnu rezidenciju u Castel Gandolfu jer su mu godišnji odmori nepoznat pojam. 

Kad je u listopadu 2014. otvorio prvi krug razmatranja crkvenih učenja o obitelji, sudionicima je rekao da prate njegov primjer i govore iskreno, "čak i ako misle da će to uvrijediti njihovog papu". 

Njegove reforme poput onih kojima je dopustio razvedenim i ponovno vjenčanim vjernicima da se pričešćuju, naišle su na otpor konzervativaca s kojima se Franjo ipak slaže po mnogim drugim pitanjima.

On osuđuje pobačaj kao i svi drugi svećenici na svijetu. Na zaprepaštenje mnogih boraca protiv siromaštva i za prava žena, njegova Crkva ne planira ukinuti zabranu kontracepcije, a liberali mu zamjeraju da u njegovoj viziji organizacije društva nema mjesta za istospolne brakove. 

No vanjski svijet mora vidjeti širu sliku, sliku Crkve koja se prilagođava modernom svijetu, organizaciju koja je nekad univerzalno osuđivala homoseksualnost kao neku vrstu bolesti, a sada je vodi osoba nalik djedu koja grli svoje gay prijatelje i svoj stav prema njihovoj orijentaciji sažima frazom: "Tko sam ja da im sudim?".