Morski.hr objavio je tekst Marijane Šešelja Botić, članice Radne skupine za donošenje novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Posebno se osvrnula na primjer zadarskog svjetionika na Puntamici.

Donosimo tekst objavljen na portalu Morski.hr:

Povijest i aktualno stanje zakonodavstva na pomorskom dobru

Za rijetko što se Hrvatska može pohvaliti kao što se može za uređenost pomorskog dobra kao slobodnog i dostupnog svima po jednakim uvjetima.

Praktično od rimskog doba, pa čak i kroz srednji vijek kada se vlast plemstva nije lako propitivala, na ovom djelu svijeta more je ostalo van plemenitaške vlasti odnosno slobodno.

Ono što izaziva nedoumice je kako koristiti pomorsko dobro a ne ugroziti slobodu korištenja pomorskog dobra za sve građane jednako sukladno njegovoj namjeni.

Jedini način kako ispravno koristiti pomorsko dobro na dobrobit i korist svima je korištenje sukladno Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama.

Koji u glavi 3. zakona opisuje način gospodarskog iskorištavanja pomorskog dobra koje se odlukama upravnih tijela regionalne samouprave ili jedinica lokalne samouprave može dati na korištenje ograničen broj godina u postupku koji se naziva koncesioniranje, a ugovor koji se sklapa nakon postupka i odabira najboljeg korisnika; koncesija. Vlada ili Sabor mogu dati koncesije pod jednakim zakonskim uvjetima samo na duži vremenski period.

Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama pri tome ne predviđa mogućnost ograđivanja i privatizacije pomorskog dobra. Osim za potrebe vojne sigurnosti Republike Hrvatske, a i to restriktivno. Uglavnom pomorsko dobro sukladno važećem zakonu svima je dostupno po jednakim uvjetima. Time se uvažava tradicija i Ustav u kojem je pomorsko dobro od posebne vrijednosti za Republiku Hrvatsku.

To je ono na što Hrvatska može biti ponosna. Na tome institutu treba se i može nastaviti daljnje uređivanje pomorskog dobra na način da ga se čuva, unaprjeđuje, te ispravno koristi na dobrobit svima.

Jer budimo realni, Hrvatska nažalost gospodarski ovisi o turizmu, odnosno upravo o pomorskom dobru koje joj omogućava da uopće bude turističke zemlja. Ako bi pomorsko dobro uništili ili privatizirali Hrvatska više od njega ne bi mogla živjeti.

Druge još dublje ožiljke na tkivu društvene svijesti i uništenja tradicije, a bolje da propadne selo nego običaj, ne možemo ni sagledati. Hrvatska, a posebno obalni dijelovi, ljudi koji tu žive; bez mora su gotovo ništa. Sjene onoga što bi trebali biti: ponosni i pametni narod koji je more znao sačuvati, od mora živjeti i sa morem živjeti.

Kad ne može zakonima, Vlada nabrzinu rješenja pronalazi u Uredbama

Sad počinje onaj novo hrvatski nejasan, korumpiran i loš dio. U jednom trenutku u Hrvatskoj je na razni Vlade donesena Uredba o postupku davanja koncesija koja je odjednom godine 2004., iz „vedra neba“ uvela mogućnost ograđivanja pomorskog dobra!

Niotkud jer potpore za to u Zakonu o pomorskom dobru koji joj je nadređen – nema. Pa su određeni „subjekti“ sa dobrim startnim pozicijama i prijateljima u vlasti dobili ugovore o koncesiji u kojima piše da mogu ograditi pomorsko dobro, čak i za tako minornu stvar kao što je ljetno kupanje i sunčanje, te za tu minornu stvar za koju im nikakva ulaganja ne trebaju – naplaćivati ulaznice! Kome? Svima pa i domaćem stanovništvu koje je zapravo jedini donekle vlasnik tog pomorskog dobra! Pri tome „subjektima“ nitko ne spori da na tom dijelu pomorskog dobra za koji su dobili koncesiju mogu i smiju iznajmljivati razna pomagala, usluge i 100 drugih čuda. Ali vlasnicima naplaćivati ulaz na njihovo?! Odgovorno mogu reći da dozvolu za tako nešto smatram izdajom nacionalnih interesa i nitko me u suprotno ne može uvjeriti.

Nema te županijske skupštine, koje najčešće potvrđuju dodijeljenu koncesiju, na kojoj se kod onih na sreću još rijetkih dozvola da se ogradi i naplaćuje ulaz na plažu, ne vode žustre rasprave ili se bar ne buni neko slobodarsko, tradiciji i zakonu sklono biće.

A onda eto naše Vlade umjesto da urede dubioze jedne Uredbe i omoguće korištenje pomorskog dobra tako da ulagač ima koristi od onog uloženog, a ne od onog što je Bog stvorio, oni u srcu turističke sezone, tekuće 2017. godine predlažu i u Saboru donose novi Zakon o koncesijama.

U kojem izričito piše da vrijedi i za pomorsko dobro. Kao što i Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama izričito i specijalno vrijedi za pomorsko dobro.

Zakon o koncesijama kosi se s Ustavom!

Zakon o koncesijama kojemu je pomorsko dobro, usput suprotno Ustavu Republike Hrvatske, izjednačeno sa ostalim predmetima koji se njime uređuju primjerice pružanjem usluga javnog prijevoza, ili žičare, željeznice, sa uslugama u sportu, zdravstvu ili medijima, zatim sa komunalnim uslugama i uslugama u kulturi i sl. pa stoga Zakon o koncesijama koji vrijedi za pomorsko dobro, zapravo nema primat nad lex specialis-om Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama i ne vrijedi za pomorsko dobro. Valjda. Nazdravlje Vlado! (Što ovdje vrijedi za pomorsko dobro vrijedi i za vodne resurse. Dok sve normalne države takve resurse štite izuzimajući ih od bilo kakve primisli privatizacije (posljednja je Slovenija), naša država se natječe kojem će nazovi ulagaču, po mogućnosti zamaskiranom u neki crni ili sivi off shore fond prepustiti ono o čemu ovisi naš opstanak, odnosno opstanak Hrvatske).

Nisu u Hrvatskoj svi jednaki pred Zakonom, ima jednakijih

Kada se u prvi dio priče o trenutnoj zakonskoj konfuziji na pomorskom dobru uvedu konkretne gospodarske situacije sa koncesijama i ulaganjima tada dobivamo još opasniju konfuziju i uništavanje gospodarskih prednosti Republike Hrvatske.

Da ima „jednakih“ i jednakijih, vidi se u svim segmentima društva, međutim svakoga tko voli naše more ponajviše smeta veća „jednakost“ kad netko dobije mogućnost ograditi dio mora žicom. Spriječiti domaće stanovništvo i goste da taj dio mora i obale koristi slobodno, sukladno njegovoj namjeni kako propisuje zakon.

Pa još onda kada se na niti stotinjak metara udaljenosti iste obale, ma praktično uz istu ogradu koja krivuda pomorskim dobrom; jedan hotelski ulagač može, jer uma Uredbom danu koncesiju, ograditi debelom ogradom koja ulazi u more i naplaćivati ulaz, drugi smije imati ugostiteljski objekt na samom pomorskom dobrom sa stolovima uz more i raditi bez ikakve koncesije, a treći mora srušiti ogradu koja je tu dugo stajala jer je svoj objekt preuredio i nije više javni nego je ekskluzivni turistički – pitamo se tko bi normalan želio stvarno doći i ulagati ovdje u Hrvatskoj, na našoj obali, a da nije stranački umrežen i raznim mutnim postupcima u prilici ubirati plodove onoga što nije njegovo na rubu ili protivno zakonu? Ako se pitate gdje to može i mislite da se to događa u nekom zabačenom mjestu van dohvata nadzora i inspekcija – varate se. To se događa u Zadru, na prostoru najekskluzivnije turističke zone, jednog od najturističkijih gradova Hrvatske.

Kako onda pričati o pravnoj državi, jednakosti tržišne utakmice i uzdizanju Hrvatske na mjesto koje joj po svim potencijalima pripada: među uređene i bogate države?

Dok je ovakve vlasti, odgovorit ću – nikako.

O narodu ovisi da li će napokon preuzeti odgovornost za stanje u zemlji, na pomorskom dobru ili za svoju vodu, te ih iz ruku interesno političke grupacije koja posluje koruptivno, vratiti na upravljanje od koruptivnih elemenata očišćenih institucija na vlastitu korist i dobrobit.

Živi bili pa vidjeli.

Marijana Šešelja Botić,

Mr.sc. pomorskog prava i prava mora