Posljedice globalnog zagrijavanja počele su ugrožavati i život u oceanima. Justin Heifetz, novinar kanala CNN, prokomentirao je u nedavnom članku uzroke i posljedice globalnoga gubitka kisika u oceanima

U nastavku prenosimo dijelove njegovog članka.

"Klimatske promjene ne prijete samo otapanjem polarnoga leda, počele su ugrožavati i život u oceanima. Novo istraživanje, nedavno objavljeno u znanstvenome časopisu Nature, otkrilo je da se u razdoblju od 1960. do 2010. godine smanjila razina kisika, i to za više od 2 posto.

Znanstvenici već dugo upozoravaju o mogućim smrtonosnim posljedicama nedostatka kisika za život u oceanu te njihov učinak na ljude.

Ovo su istraživanje proveli Sunke Schmidtko, Lothar Stramma i Martin Visbeck, trojica znanstvenika iz  Helmholtz Centra za istraživanje oceana (GEOMAR) u Kielu u Njemačkoj.

Pomoću informacija o kisiku, temperaturi i drugim čimbenicima u vezi sa svjetskim oceanima, mapirali su ih diljem svijeta i procijenili ukupan gubitak kisika.

Schmidtko je napisao da su po prvi put uspjeli zabilježiti raspodjelu i promjenu kisika u oceanima, ključnih čimbenika za buduća predviđanja u vezi s oceanima.

Gdje uspijevaju bakterije

Dok 2 % zvuči tek kao mala promjena, ne treba više od sitnice da se ugrozi cijeli ocean i promijeni čitavi ekosustav. Jedini su organizmi koji mogu preživjeti u uvjetima s malo ili ništa kisika bakterije.

Kisik nije jednoliko raspoređen u oceanima, a pad od 2 % predstavlja prosjek ukupnih padova.
Najveća količina kisika izgubljena je u sjevernome Pacifiku, a najveći postotak u arktičkome oceanu.

"Ta neravnomjerna raspodjela gubitka kisika može imati dalekosežne posljedice za ribarstvo i obalnu ekonomiju", napomenuo je Stramma.

Promjena klime

Spomenuto istraživanje pokazuje da je taj gubitak kisika uglavnom posljedica klimatskih promjena. Rast temperature uzrokovao je 15 % gubitka kisika jer topla oceanska voda ne može zadržati kisik.

Usto se ocean sve izraženije počinje raslojavati zbog promjena temperaturnih gradijenata na Arktiku i smanjenja polarnoga leda.

Kisik uđe u površinski sloj vode, ali kako postaje sve toplije, manje je vjerojatno da će doprijeti do dubljih slojeva vode kojima je potreban kisik.

To se uspoređuje s usporavanjem oceanskoga pulsa, što može dovesti do "srčanog udara" u oceanu.

Smanjenje ledenoga pokrivača vodi do rasta planktona, što pak uzrokuje i veće raspadanje planktona, a to dodatno smanjuje količinu kisika.

Tako nastaju "mrtve zone" - područja s niskom razinom kisika u plićim dijelovima oceana, a ima ih sve više i uz obale.

Tamo ne mogu preživjeti ribe - što je opasno i za ekosustav i za ekonomiju - ali nije ono najgore. Ta područja ispuštaju opasni staklenički plin dušikov (I) oksid - "zlog brata blizanca ugljikova dioksida", kaže David Baker, predavač sa sveučilišta u Hong Kongu.

Dalekosežne posljedice

Dušikov (I) oksid moćan je plin. Dugo se zadržava u atmosferi i doprinosi globalnome zatopljenju, čime nadalje utječe na klimatske promjene i oceane.

Svi se znanstvenici slažu da će takva zbivanja imati velike posljedice na morske ekosustave i ribarstvo, a iako se neki problemi polako rješavaju, neke se još nije ni dotaklo.

Svi bi ljudi trebali pravovremeno reagirati, što znači poslušati i dosadne savjete o zbrinjavanju otpada i smanjenju potrošnje, kako bi se popravilo stanje okoliša. "Oceani su ogledalo ljudskoga zdravlja - ako oni umiru bolesni, to će se dogoditi i ljudima", rekao je Baker.