U Hrvatskoj se zapravo uopće ne može govoriti o "položaju radnika", jer i nemaju nikakav položaj, odnosno u najboljem slučaju - bijedan

Dvadeset tisuća porcija graha koje se danas, na međunarodni praznik rada dijele u zagrebačkom Maksimiru ima gorki okus teške radničke stvarnosti u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj se zapravo uopće ne može govoriti o "položaju radnika", jer i nemaju nikakav položaj, odnosno u najboljem slučaju - bijedan. U brutalnom neoliberalnom obliku kapitalizma na hrvatski način, radnici su samo lako zamjenjiva brojka. neki nisu ni to - čak njih oko 300.000 je na burzi, od čega ih samo 68.000 dobija novčanu naknadu, dok ostali ne dobijaju ništa.

Čak 30 posto njih je na burzi više od tri godine,od čega je 10 posto starije od 30 godina, bez dana radnog staža i iskustva, i teško će naći posao jer se u oglasima traže uglavnom mlađi od 30 godina. Upravo stoga, u RH se ne može govoriti o položaju radnika, jer oni nemaju nikakav položaj!

Kapital je sve, zakoni se ne poštuju. I oni koji imaju posao, žive u neizvjesnosti zbog famoznih Ugovora o radu "na određeno vrijeme". Prema podacima sindikata, prema Zakonu o radu iz 2003. godine, koji je predvidio i "rad na određeno vrijeme", većina Ugovora o radu je upravo takva - na određeno vrijeme, i 90 posto Ugovora o radu od tada sklopljenih upravo su Ugovori na - određeno vrijeme.

Već poslovična sindikalna košarica trenutno, za četveročlanu obitelj iznosi 6266 kuna a prosječna plaća jedva premašuje 4600 kuna. No, u tužnoj hrvatskoj radnikoj priči još je oko 30.000 onih koji ne primaju redovito plaću, a oko 40.000 zaposlenih dobija na ruke tek "minimalac" od oko 1700 kuna, kako bi poslodavac imao manja davanja državi, varajući tako i radnike i državu.

Eto mnoštva razloga zašto Prvi maj u Hrvatskoj još treba obilježavati prosvjedima, zbog "grijeha struktura" o kojima je nekada govorio nadbiskup Bozanić, iako se i glasnost prvog duhovnog pastira u Hrvata čini sve tišom.

No,neke od "griješnih struktura" o kojima je govorio i danas će se u Maksimiru slikati s radnicima. Zgodno je to, osobito pred izbore, barem jedan dan u godini pojesti istu porciju graha s radnicima. I dok radnici u prosjeku jedu grah bez kobasica, "griješne strukture" koje će se danas prigodno s njima slikati, jedu više kobasice nego grah, no danas je u Maksimiru k´o u onoj narodnoj o mesu i kupusu, kada prosječno svi jedu sarmu.

Zbog položaja hrvatskih radnika, koji položaj i nemaju, i današnja darovana porcija graha ostavit će gorak okus u ustima, jer već sutra na redu je grah - bez kobasice!