O biserju Jadrana treba promišljati cijelu godinu i ništa drugo ne dolazi u obzir, iako se može zaključiti da se, u demografskom smislu, došlo do dna

Petkom navečer srednjodalmatinske trajektne luke prepune su vikendaša koji idu obrati masline na otocima, obići stare kuće i možda, ako su još živi, posjetiti svoje stare. Slika se u obrnutom smjeru ponavlja u nedjelju navečer, a u rijetkim otočnim naseljima zavlada muk. To je životna zbilja većine hrvatskih otoka najmanje šest mjeseci u godini dok nema turista, piše Vjesnik

Unatoč tome, splitski epidemiolog Mladen Smoljanović, jedan od autora velike monografije »Stanovništvo hrvatskih otoka 2001.« uz suprugu, specijalisticu socijalne medicine dr. Ankicu Smoljanović i genetičara dr. Igora Rudana, smatra da stanje nije tako crno i da ima razloga za optimizam i ljepšu otočnu budućnost. Otoci su, ističe, predragocjeni da ih se prepusti stihiji i isključivo ljetnoj turističkoj valorizaciji. O biserju Jadrana treba promišljati cijelu godinu i ništa drugo ne dolazi u obzir, iako se može zaključiti da se, u demografskom smislu, došlo do dna.

Smoljanovićev optimizam glede budućnosti čini se nešto poljuljanim zbog skromnih napora da se depopulacija zaustavi. Zato kad ga pitate o rasprodaji tog dijela obiteljskog blaga, kaže da to nije problem. Ne mogu se prodati otoci, već pojedinačna imanja, a to znači svježi kapital i možda novu populacijsku injekciju.

Za njega je ključna prometna povezanost otoka s kopnom i obilje pitke vode iz vodovoda kako bi se osiguralo zdravlje otočana. U razgovoru nakon nedavnog predstavljanja knjige u Preporodnoj dvorani na Gornjem gradu u Zagrebu, nakon što su o djelu troje znanstvenika govorili akademkinja prof. Alica Wertheimer-Baletić i prof. Darko Ropac, autoriteti za demografiju i epidemiologiju,

Na pitanje od čega najčešće boluju naši otočani, Smoljanović kaže: »Od starosti i osamljenosti. Nije lako šest mjeseci biti sam. Djeca su otišla podizati obitelji na kopno u očekivanju da će im biti lakše. Dođu obrati masline, jer ulje je skupo. Ipak, vikendom je navala na trajakte, a to znači da se komunicira i da budućnost ovisi o razini povezanosti sa središtima na kopnu«.

Monografija je temelj za planiranje života na otocima i njihov održivi razvoj, posebno kad je u pitanju zdravstvena zaštita tamošnjih stanovnika, što je autore potaklo na dugotrajni znanstveni rad uz redoviti javno-zdravstveni posao. Obradili su prirodne osobitosti otočnog prostora, te iznijeli prikaz demografskih istraživanja otočnog stanovništva, demografske značajke hrvatskog otočja, kao i promjene broja stanovnika od 1857. do 2001. Pišu i o zdravstvenom stanju, specifičnim bolestima te očekivanom trajanju života stanovništva otoka i to, kako navode recenzenti, vrlo pristupačno. Knjiga je tiskana i na engleskom te je rijedak primjerak takve iscrpne analize u Hrvatskoj i u inozemstvu. Potporu izdavanju tog djela obećala je i Vlada, ali valja spomenuti da je Smoljanović zbog troškova pripreme i tiskanja podigao hipoteku na starinu svoje majke otočanke.

Otoci su po veličini podijeljeni u četiri skupine, a najgušće je naseljen Krapanj iz skupine otočića, s gotovo 660 stanovnika po četvornom kilometru, za razliku od svih naseljenih otoka s gustoćom od prosječno 40 stanovnika. Najrjeđe je bio naseljen u vrijeme zadnjeg popisa otočić Sveti Andrija kod otoka Visa, koji je imao samo jednog stanovnika. Osobito je zanimljiv dio monografije o zdravlju i bolestima otočana na što je utjecala reprodukcijska izoliranost i specifična genetska struktura, odnosno krvna srodstva i srođivanje, ali i okoliš, mediteranska prehrana te podneblje.

Otok Susak, poznat po svojoj pjeskovitoj površini, primjer je ekstremne izolacije i srođivanja koja je izazvala neobičnu bolest - nemogućnost učenja. Među 346 djece, pregledane 1957. godine, u 25 slučajeva (iz 12 obitelji) nađene su višestruke urođene anomalije. Osobita pozornost dana je tada istraživanju psihičkih poremećaja, koji su bili uobičajeni na otoku. Kako piše u monografiji, u cijeloj populaciji, tada oko 1400 ljudi, 129 ih je ispunjavalo kriterije za neku psihičku bolest, a nesposobnost učenja bila je uobičajena u većine. Istraživanja početkom 2001. godine pokazuju da je prevalencija nesposobnosti učenja na Susku gotovo 2,5 posto, što je najmanje pet puta više, nego u općoj populaciji.

Na otoku Lastovu sedam puta je češća pojava raka jajnika, 42,4 u odnosu na stopu od 6,3 na 100.000 stanovnika u općoj populaciji, što je također u vezi s drastično većom prosječnom srodnošću predaka bolesnih. Bolest uglavnom pogađa žene u dobi do 45. godine. Vrlo vjerojatno je na otoku prisutna mutacija u genu slična BRCA1, a predstoji skrining program gena kako bi se rano otkrile žene s povećanim rizikom za tu bolest.

Na otoku Visu prisutna je enzimatska bolest favizam uzrokovana manjkom jednog enzima, važnog u metabolizmu glukoze. Ozbiljni manjak tog enzima otkriven je među 14 ljudi, najviše u Komiži, gdje je zbog izoliranosti prisutan »učinak populacije utemeljitelja«. Istraživači preporučuju neonatalni skrining u sklopu sveobuhvatnog edukacijskog programa.

Specifične genske promjene, koje se nasljeđuju Mendelovim zakonima, nađene su i na drugim otocima, a spominju se albinizam, progresivna spastična kvadriplegija, obiteljska urođena dislokacija kuka, itd. Autori navode istraživanja, primjerice antropologa Pavla Rudana »1001 Dalmatinac«, koje je pokazalo da »miješani« pojedinci i useljenici smanjuju rizik za zdravlje.

Otočani nisu - unatoč izolaciji od buke, stresa i užurbanosti velikih gradova - izolirani od suvremenih bolesti, što je posljedica i turizma. Nekad se živjelo od zemljoradnje, mnogo radilo i jelo skromno (mediteranska prehrana - maslinovo ulje, mnogo voća i povrća), što se čini nepovratno izgubljenom životnom navikom. No, statistika govori i dalje o niskom mortalitetu i visokom očekivanju trajanja života, što daje posebnu privlačnost otocima i cijelome Mediteranu.

U istraživanju Musić-Milanović i suradnika 2006. godine, na osnovi podataka iz 2001., očekivano trajanje života je za tri i više godina dulje od opće populacije (76 godina i četiri mjeseca u odnosu na 73 godine i sedam mjeseci), a na više od 10 posto naseljenih otoka živi se dulje od 80 godina. Na Iloviku i Lopudu jedan je od najviših zabilježenih očekivanja na svijetu - 95 i 90 godina i šest mjeseci, 20 godina više nego u općoj populaciji!

Monografija koja je, smatraju Wertheimer i Baletić, pouzdana podloga za svaku daljnju analizu za koje će rasti zanimanje zbog važnosti otoka, ima i svoj poetski dio u poglavlju »Život otoka, čovika sa škoja« gdje autori govore o buri i jugu, ribarenju, kamenim kućama, dvorištima, vremenu odmora, okrepi za dušu i društvenom životu, oštariji, betuli, konobi, taverni, kavani, kinu i teatru.

Citiraju književnike i pjesnike po kojima je »život otoka život nade, ljubavi, divljenja, žilavosti, gorčine; u vađenju zemlje iz kamenjara, u skupljanju vode u koritima, u borbama s morem, u skromnosti...«. Život u skrovitosti, suživljen s prirodom, ostavljao je biljege u duši i tijelu... Povijest naših otoka pamti mnoge odlaske, znatno manje povratke. Ostalo je zabilježeno da je samo u jednom danu 1925. iz Prigradice, luke Blata na Korčuli, u svijet otplovilo oko 1500 stanovnika s tužnom pjesmom na usnama.