U najnovijem sukobu s Kaptolom, predsjednik Mesić predložio je uvođenje crkvenog poreza koji bi plaćali samo vjernici, kako država više ne bi financirala Katoličku crkvu

Iako za promjenu modela financiranja Crkve nedostaje politički konsenzus, inicijativa predsjednika Mesića ukazala je na problem netransparentnog trošenja proračunskog novca.

U najnovijem sukobu s Kaptolom, predsjednik Mesić predložio je uvođenje crkvenog poreza koji bi plaćali samo vjernici, kako država više ne bi financirala Katoličku crkvu.

No eventualni zaokret u načinu financiranja Crkve u Hrvatskoj složen je proces koji zahtijeva mijenjanje propisa i međunarodnih akata kojima je ono uređeno. 'Kao prvo to bi zahtijevalo konsenzus u Saboru, jer je riječ o međunarodnom sporazumu koji bi se trebao mijenjati kvalificiranom većinom, a kao drugo trebao bi i pristanak Svete Stolice. Slično kao u međunarodnom sporu sa Slovenijom, trebalo bi sjesti za stol, otvoriti ta pitanja i pokušati pregovarati', rekao je doc. dr. sc. Mirko Klarić, profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

Klarić procjenjuje da u Hrvatskoj nije ispunjen ni preduvjet - politička volja za raspravu o promjeni modela financiranja. 'Nijedna politička stranka neće riskirati otvaranje ove teme i sukob s Crkvom zbog snage te institucije u zemlji gdje se većina stanovnika formalno deklarira kao katolici. Osim čisto liberalnih stranaka, teško da bi se populističke stranke odlučile za tako nešto, ovo se može promatrati tek kao verbalni sukob predsjednika Mesića s Crkvom', kazao je.

Klarić: Talijanski je model najpravedniji

'U Italiji se po želji pojedinca, koji je obveznik plaćanja doprinosa, odvaja određeni postotak za potrebe Crkve ili za humanitarne svrhe. Dobrovoljni prilozi sa svećenstvo mogu se prikazati kao porezna olakšica. Dobar je i model u Njemačkoj, jer crkveni porez plaćaju samo oni koji se deklariraju kao vjernici, za koje postoji obveza plaćanja. Za prestanak plaćanja morate istupiti iz vjerske zajednice. Poznat je slučaj naših radnika na privremenom radu u Njemačkoj koji nisu htjeli plaćati crkveni porez, pa su se iznenadili kad su ih isključili iz vjerske zajednice', istaknuo je Klarić.

Mjesečni iznos koji se Crkvi dostavlja iz proračuna odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama, pomnoženih s brojem župa i u ovoj je godini predviđeno 283 milijuna (umanjeno za 50 milijuna kuna, kojih će se zbog krize odreći). Osim iz proračuna, Crkva se u Hrvatskoj financira i prihodima iz vlastite imovine, pružanjem vjerskih usluga i dobrovoljnim davanjima vjernika.

Prihodi Crkve stvar su njezina internog računovodstva, a sporazum sa Svetom Stolicom uređuje i da su Crkva i njezini prihodi oslobođeni od plaćanja poreza. Formalno oni ne moraju voditi knjige, niti sastavljati izvješća i završni račun, pa svaka župa plan prihoda i dostavlja samo svojoj matičnoj biskupiji.

'Isto tako, proračunski novac ne daje se izravno župama, nego se zbirno dodjeljuje biskupiji koja onda s tim novcem financira 'slabije' župe. Novcem iz proračuna biskupija obično financira biskupsku kuriju (upravu) i crkvene projekte, na primjer izgradnju i obnovu svetišta, Caritas i slično, ali ne mora dostavljati financijska izvješća', objašnjava Klarić.

Po tome se Crkva razlikuje od ostalih korisnika proračuna koji su dužni dostavljati financijska izvješća o utrošenim sredstvima, pa javnost ne zna kako se troši novac poreznih obveznika.

'U tome se možda i krije najveći problem, jer se radi o proračunskim sredstvima. Mislim da bi bilo dobro kada bi javnost kroz izvješće o radu crkvenih institucija bila upoznata s trošenjem onog dijela sredstava koja se odvajaju iz državnog proračuna, jer je jedno od temeljnih načela u funkcioniranju države i javnog sektora načelo otvorenosti i javnosti prilikom trošenja proračunskih novaca', zaključio je profesor Klarić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu.