Poredavanje pod pokroviteljstvo Grada Zadra

U povodu obilježavanja 66. obljetnice odluke ZAVNOH-a kojom su Istra i Dalmacija vraćene matici zemlji u zadarskoj Matici Hrvatskoj održano je predavanje dr.sc. Zlatka Begonje pod nazivom "Odluka ZAVNOH-a - početak procesa oslobađanja".

U svojoj pozdravnoj riječi predstavnik Matice, prof. Božidar Šimunić, je posebno pozdravio gradonačelnika Zvonimira Vrančića i predsjednika GV Živka Kolegu nazvavši njihovo pokroviteljstvo "kulturnim i političkim činom Grada Zadra".

Šimunić je rekao kako o temi predavanja još uvijek postoje prijepori između nepomirenih povijesnih gledišta koji vuku korijene iz prošlog sustava, no kako je nepobitna činjenica da je izgubljeni teritorij vraćen Hrvatskoj.

Predavač dr.sc. Zlatko Begonja je pročelnik zadarskog Zavoda za povijesne znanosti HAZU koji je doktorirao na temi poslijeratnog Zadra. Prema Begonji ključni događaj za razumijevanje problematike suvereniteta ovog teritorija je potpisivanje Londonskog ugovora 1915. kojim je Italija kao nagradu za ulazak u rat na strani zapadnih sila dobila pravo na ogroman dio istočne obale Jadrana.

Nakon rata, u pregovorima s Kraljevinom Jugoslavijom Italija je Rapallskim ugovorom iz 1920. dobila Istru, Zadar i jedan dio otoka, ali ipak ne sve što joj je garantirano Londonskim ugovorom. Ugovorom je Italiji predana Istra, Zadar, Lošinj, Cres, Lastovo, Palagruža i Sušac; ukupno oko 10.000 kvadratnih kilometara.

Italija je tada bila nezadovoljna dobivenim, no trebala je čekati dvatdeset godina da bi zadovoljila svoje apetite. Po kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije i uspostavi NDH, Mussollini je od Pavelića zahtijevao i dobio ostatak teritorija zajamčenom Londonskim ugovorom.

Nakon potpisivanja Rimskih ugovora 1941. NDH je na Jadranu ostavljeni Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, općine Karlobag i Kraljevica (u podvelebitskom primorju) i na područje od Omiša do Dubrovnika. U sklopu NDH ostali su i otoci Brač, Hvar, Pag, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep. Sve ostalo bilo je u rukama Italije.

Mussollini je kapitulirao 1943. no u međunarodnom pravu Rapallski ugovor je još uvijek bio na snazi tako da je Zadar ostao talijanski. Na isti dan kao i ZAVNOH, 20.9., Pavelić je donio odredbu kojom se obala i otoci vraćaju NDH, no ta odluka je bila neprovediva jer je talijansku vojsku samo zamijenio Wehrmacht.

Na svojem drugom zasjedanju u Plaškom ZAVNOH u ulozi hrvatske vlade donosi svoju povijesnu Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj kojom se "poništavaju svi štetni ugovori velikosrba i izdajnika s Italijom".

U trenutku objave ni ova odluka nije bila provediva, no preduvjeti za to su nastali kad je njemačka vojska 31.10.1944. napustila Zadar. Isti dan u njega ulazi Zadarski partizanski odred i de facto provodi odluku ZAVNOH-a.

No ni to nije značilo de iure pripojenje Zadra o čemu govori podatak da su se partizani na Polutotoku oružano sukobili s britanskim vojnicima s dvaju ratnih brodova koji su Zadar još uvijek smatrali talijanskim, odnosno eksteritorijalnim.

No, pripojenje Zadra i ostalih krajeva Hrvatskoj imalo je i svoju mračniju stranu jer su izvršene brojne povrede demokratskih i ljudskih prava i nametana komunistička ideologija.

Nakon rata i uspostavljanja FNRJ 1946. u Parizu se održavaju pregovori između Jugoslavije i Italije. FNRJ traži da se istočni Jadran i de iure priključi Hrvatskoj, ali Talijani to odbijaju. Ipak, vojna i politička realnost prisiljavaju Talijane da 1947. potpišu Pariški ugovor s kojim je i de iure provodena Odluka ZAVNOH-a.

Naslov predavanje je "Odluka ZAVNOH-a - početak procesa oslobađanja", jer dr. Begonja smatra kako je proces oslobađanja ovih krajeva i potpuna uspostava suverenosti Zadra provedena tek početkom desvedesetih uspostavom neovisne Hrvatske. Tu tezu argumentira jednim pismom koje je 1991. poslala  skupina partizanskih boraca iz Beograda u kojem oni prosvjeduju radi rušenja tekovina NOB-a i promjena naziva ulica i trgova te prijete prosvjedima i nemirima.