Ana Magaš ne traži opravdanje za zločin

Utorak je na ZagrebDoxu ponudio nekoliko pogleda na lišenost majčinstva koja ide pod ruku s lišenošću slobode. (Pišu: Velimir Grgić i Igor Tretinjak).

Život majki nakon zločina - 'Znak na Kajinu' i 'Tjeskoba'

Dva filma, jedan za drugim, u utorak su se uhvatila iste teme, posljedice zločina po majčinstvo. Ljiljana Šišmanović i Tihana Kopsa u filmu Znak na Kajinu problemu izgubljenog majčinstva pristupaju kroz medijski bučno popraćen slučaj Ane Magaš, koja je u samoobrani ubila supruga, zbog čega je osuđena na osam godina, da bi je nakon tri godine pomilovao predsjednik Mesić.

Kad je izašla iz zatvora, uslijedio je bolni susret sa stvarnošću u kojoj nema više njezinog supruga, a sin ne želi nikakve kontakte s njom. Iako smo kroz film čuli samo Aninu stranu priče, autorice su temi pristupile objektivno, ne pokušavši opravdati Anu za čin koji je počinila, već se zadržavši uglavnom na posljedicama i njezinim razračunom sa samom sobom.

Ni Ana ne traži opravdanje za zločin i ne bježi od učinjenog (osim ponekad u sjećanje koje izmamljuje rijetki osmijeh). Ključna točka njezine stvarnosti izgubljeni je sin Lovro koji ne želi čuti za nju, a oko kojega se vrti ostatak ostataka njezinog života jer, kao što je u filmu rekla Anina majka, 'to se ne može popraviti - njega se ne može vratiti, njoj će to biti pečat za cili život, a Lovro je ostao bez oca i majke'. I tu cijela priča staje i ostaje u vrtnji. Poput Aninih monologa o zatvoru, Lovri, propuštenom životu.

Autorice su Aninu priču pokušale iznijeti kroz više slojeva: direktnim razgovorom, čitanjem zatvorskih dnevničkih spisa, sučeljavanjem s novinskim člancima o slučaju, ali i viđenjem njezine priče iz perspektive majke i sestre. Iscrpnost smo dobili, a uz nju i obilnu količinu suza, razumljivih, ali i previše poticanih od strane autorica. Također i pretjeranu količinu doslovnosti kojima su autorice 'ilustrirale' ispovijest. Tako Ana o zatvoru priča u napuštenoj zgradi nalik zatvorskoj ćeliji, ispovijest o sinu koji ne želi vidjeti majku prati pogled na praznu ljuljačku i drvenu pušku s njegovim imenom, sve previše doslovne metafore.

Anin život u osami Molata, gdje uglavnom provodi vrijeme u bijegu od svojih sugrađana, često razbijaju kadrovi vreve na zadarskim ulicama, što ostaje visjeti kao nedorečenost. Mogli bismo to, pomalo nategnuto, protumačiti kao poruku da je društvo jedan od krivaca za tragičan događaj, na čijem tragu je i Anina sestra kad kaže kako je za zločin kriva (i) okolina koja nije dozvolila Ani da se na vrijeme razdvoji od Lucijana jer 'što će ljudi reći'?