'Svaki dan nam je isti... sve se zapravo čini kao jedan dugi, beskrajan dan u koje ne možemo razlučiti početak niti kraj... jer sve je uvijek isto, monotono i sivo'

Mislili ste da je teško. Gledate "njih" misleći kako se vama tako nešto nikada neće dogoditi? Vjerujete kako ste okruženi ljudima koji vas nikada neće napustiti i jednostavno zaboraviti?

Upravo "Oni", ljudi od kojih na ulici okrenete glavu, kroz životne priče upozoravaju koliko je malo do samoga dna... podsjećaju nas kako su i oni nekada imali svoje najdraže, posao i svijetlu budućnost. Od svega im je ostalo golo preživljavanje i nada da zadnje dane života ipak neće provesti potpuno sami.

Za čitatelje eZadra otvorili su svoju dušu, i ispričali svoje životne priče - toliko različite, ali sve sa istim završetkom, samoćom i željom za boljim životom.

Vlaga u zraku... razrušeni, skučeni prostor... ostaci ratnih devastacija... vatra u velikoj metalnoj posudi... kreveti pospremljeni... odjeća uredno složena u ormare koje su sami napravili... na stolovima monopoli, šah, karte... na policama pokoja knjiga... njihov svakodnevni prostor pruža im utjehu, toplinu, dom i sigurnost koju su odavno izgubili....Evo što su nam kazali

'Ovdje imamo prenoćište i poseban prostor boravišta gdje provodimo vrijeme tijekom dana. Caritas nam pere odjeću i posteljinu, hranimo se u pučkoj kuhinji, tuširamo se u prostoru prenoćišta.

Konzerve koje vidite uokolo su prazne; one nam predstavljaju  posao, zanimaciju, da bi se na neki način motivirali, za 'gušt', da nam prođe vrijeme. Imamo grijanje, nije nam hladno - u veliku metalnu posudu bacamo drva i palimo vatru, 'dimnjak' nam je rupa u stropu još iz vremena rata, kada je pala granata i napravila taj otvor.'

U dnevnom prostoru imamo svoje sobice, koje smo sami uredili. Imamo krevete, odvojene prostorije u kojima boravimo kada ne možemo u prenoćište, no barem nismo na kolodvoru, u nekom parku ili negdje na cesti, već smo ovdje na toplom i koliko-toliko sigurnome mjestu', kazali su nam.

Među njima ima onih koji su tu 4 do 5 mjeseci, a ima onih koji su već 3 do 4 godine ili kako kažu, stalni 'gosti'.... Stalno se izmjenjuju tijekom dana, ima ih oko 20-tak koji koriste usluge Caritasa - prenoćište, kuhinju i dnevno boravište.

Naš prostor je naša sloboda, naš jedini smisao...

No ipak, nisu sasvim sami. 'Imamo svoje ljubimce - mnoštvo mačaka za koje se brinemo i koje nam prave društvo... također, jedna od dnevnih preokupacija u kojima pronalazimo smisao u svakodnevnom preživljavanju. Svatko ima svoju sobicu, svoj mir... nitko nikome ne smeta, nitko nikome ništa ne dira. Disciplina i red moraju vladati.'

Beskućnicima u Zadru pomaže zadarska Nadbiskupija, a za nju kažu da je njihov 'glavni sponzor'; Grad nema nikakvih poveznica s tim, ne pomaže im niti ih ikada dolazi posjetiti i pomoći im u bilo kakvom obliku.

'Imamo doručak, ručak i večeru u pučkoj kuhinji... Gladni nismo, žedni nismo, nitko ne treba ništa krasti. Tijekom dana, većina nas ide skupljati boce kako bi si mogla priuštiti za neki svoj vlastiti 'gušt'. Imamo knjige, igramo šah, gledamo TV. Povremeno nam dolaze volonteri pa provode s nama vrijeme. Pazimo jedni na druge koliko možemo, grijemo se ili vatrom, ili alkoholom, a zašto da vam lažemo... kada zima pokaže svoje zube, ne pita se previše... svatko se snalazi kako najbolje zna i umije.'

Kakvog su zdravlja, zanimalo nas je, s obzirom na teške uvjete u kojima se svakodnevno nalaze.

'Već dugo nitko od nas nije bio bolestan, valjda smo toliko toga prošli i pretrpjeli da nam je organizam postao imun na sve s čim se svakodnevno susrećemo - od hladnoće, kiše do vjetra, leda i snijega. Od Caritasa dobiamo lijekove.'

Njihove su priče posljedice spleta tužnih i nepredviđenih okolnosti. Usponi i padovi života, nesretne okolnosti. 'Danas si gore, sutra si dolje, tako to ide u životu... ne možeš predvidjeti što te sutra čeka, to smo iskusili na vlastitoj koži, na najgori mogući način,' kažu.

'Imali smo jednom davno obitelj, bili smo sretni... ali ta vremena su davno prošla'

Njihove su obitelji nastavile dalje sa životom, ne dolaze im, i zapravo ne žele čuti za njih.

'Obitelj nema mogućnost opstati kada je situacija da više nemaš novaca, kada ne donosiš više doma novac i ne prehranjuješ obitelj... zapravo, uvidjeli smo da su nas cijelo vrijeme krivo učili naši stari, oni su nas učili da nije sve u novcu, da ima i drugih vrijednosti na kojima se temelji život - kao što su ljubav, poštovanje, trud. No današnji je svijet bez tih vrijednosti, danas opstaju samo lopovi, beskičmenjaci i varalice... i sve je upravo u novcu, i kako da onda ti, kojeg su učili potpuno suprotno, opstaneš u takvome svijetu? Nikako... u to smo se uvjerili na vlastitoj koži', tvrde beskućnici.

'Bog i obitelj su nam sada ovo boravište, prenoćište, pučka kuhinja i ono što si sami stvorimo'

'Ima i mladih među nama, koji imaju problema s drogom. Roditelji su ih izbacili iz kuće i ne žele se više brinuti za njih pa onda dolaze ovdje jer nemaju gdje. Ovdje postoji nadzor na tim problemom, liječe se koliko je to u mogućnosti Caritasa. Kako bi se na neki način odužili Caritasu, nastojimo volontirati - donosimo kruh i ostalu hranu koja se donira, čistimo, peremo, što god treba, 'plaćamo i mi svoj kruh' i ne ostajemo nikome dužni. S vremena na vrijeme nas dođe posjetiti nadbiskup, provjeriti je li sve u redu, treba li nam išta... zadnji put je bio za Božić.'

Mnogi od njih su iz Zadra, ali ima ih iz Splita, Šibenika i drugih dijelova Hrvatske. Njihova je priča priča kako Hrvatska jede svoju djecu, kažu. Završiš srednju školu, fakultet, imaš normalan život, obitelj, posao, dom... međutim, dođe rat, podariš cijelog sebe na raspolaganje. Nakon rata, odeš na minska polja, odradiš godine i godine u minskim poljima, ponovno riskiraš život i onda nakon svega - dobiješ ovakvu zahvalu i nagradu, žale se.

'Ostaneš bez posla jer firma propada, ti nemaš više nikakva radnička prava... 'vučeš se' po sudu 13 godina i više jer si dignuo tužbu protiv firme, ali na kraju ostaneš samo bez novaca, živaca i sa puno izgubljenog i uzalud potraćenog vremena. Posao nam se nikakav ne nudi, nemamo niti mogućnost sudjelovati u potražnji posla... Čim danas kažeš da si bio u ratu - kao da si rekao da si najveći kriminalac koji postoji. Uopće nama braniteljima ne daju nikakve mogućnosti ili priliku da nešto napravimo. Eto, tako nam se danas zahvaljuje... sva pusta obećanja spala su na to da te izbace s razgovora za posao čim spomeneš da si bio branitelj.'

Među njima ima obrazovanih, sa srednjim strukovnim školama (od tokara, kuhara do građevine) i sa fakultetima - jedan od njih diplomirao je na ekonomskom fakultetu. Svi su bili u ratu, dobili odličja, činove i priznanja, i eto, gdje su danas.

Kako provode dane?

Uglavnom se skupljaju boce, prije i poslije ručka, skuplja se za cigarete, hranu, piće. Svaki dan je isti, sve se zapravo čini kao jedan dugi, beskrajan dan u kojem se ne može razlučiti početak niti kraj.

'Ne znamo koji je dan u tjednu, jer nam je ponedjeljak kao i nedjelja... dani, sati i minute prolaze isto, monotono. Kolotečina ovog načina života u kojoj se gušimo, svakim danom sve više. Najgore je kada su blagdani, sve je zatvoreno, prazan je grad. Svi su doma sa svojim obiteljima, ovdje ništa ne radi, nema nikoga. Nemamo kuhinje jer je i ona zatvorena za blagdane pa nemamo tada gdje jesti... onda se najgore osjećaš jer te sve podsjeća na život koji si imao i kada si bio sretan čovjek, i na isti taj život koji ti je oduzet preko noći, a više se nikada neće vratiti.'

'Mi samo želimo priliku'

'Vlada Republike Hrvatske nema uređen zakon niti strategiju za beskućnike. Mi želimo raditi, svi smo branitelji domovinskog rata i to dragovoljni, imamo struku. Mnoštvo odličja, priznanja, činova koji skupljaju prašinu i besciljno ukrašavaju naše police i zidove, skupljaju prašinu.

Mi smo kulturni, pristojni, ne radimo probleme nikome, ne tražimo ništa doli priliku, samo priliku da možemo raditi, preživljavati, imati smisao i motivaciju koja će nas voditi iz dana u dan. I mi smo ljudi kao i svi drugi, samo su nam se dogodile određene nesreće u životu. Ne bismo htjeli da se od nas tako lako odustane jer mi ne želimo odustati. Svaki građanin ima svoja prava, zašto ne možemo i mi biti isto tretirani, bez ovakvih diskriminacija?'

Zadarski beskućnici svaki dan rade, bore se, skupljaju boce, bolje i to nego ništa. Svi imaju slaba primanja, netko preko socijalnog, netko ima mirovinu, no sve je to malo, ali je barem nešto, da se mogu pokriti osnovne potrebe. Bitno je zdravlje, kako kažu, a ostalo će valjda doći samo po sebi.

FOTOGALERIJA