Pet godina nakon što su učenici otišli iz klupa, Rakovi i dalje žive na zadnjem katu ruševne zgrade nekadašnje Tehničke i Strukovne škole na Poluotoku

Otkako su Tehnička i Strukovna škola Vice Vlatkovića prije pet godina preselile u novu zgradu kraj Bagatova igrališta, stara zgrada Tehničke škole u centru Zadra ostala je potpuno pusta. Ili bolje rečeno, gotovo pusta. Na zadnjem katu ostali su živjeti tek domar Željko Rak i njegova obitelj.

Pet godina nakon što su učenici otišli iz klupa, Rakovi i dalje žive na zadnjem katu ruševne zgrade u svom „čardaku ni na nebu ni na zemlji". Njihov stan ima 80-ak kvadrata, a oko njih su stotine kvadrata s gomilama građevinskog otpada, otpale žbuke i propalih stropova, piše Slobodna Dalmacija.

Dobar dio prozora je razbijen, pa i najmanji vjetar stvara veliki propuh i lupanje po zgradi. Po danu to i ne izgleda toliko strašno, ali po noći „vila propuh" podsjeća na jezivi dvorac s duhovima.

Unutra škripi i cvili na sve strane, a prema vani sve mirno i tiho. Da se vrhu zgrade povremeno ne suši dječja robica, koja cijeli prizor čini dodatno nadrealnim, čak ni mali broj Zadrana ne bi znao da u staroj školi još uvijek netko živi.

Treća generacija

Sada je tu i treća generacija Rakovih jer Željkov 33-godišnji sin Pavle ima petogodišnjeg sina i 3,5 godišnju kćer. Pavlu smetaju nepozvani gosti i vandali, a škripu, buku, lupanje i sve što bi nenavikli živci teško podnijeli on ponekad i ne primjećuje. Navikao se na to, a sada se navikavaju i njegova djeca. Njegovoj supruzi u početku nije bilo svejedno, ali navikla se već i ona ignorirati „duhove" s donjih katova škole. - Otkako sam se rodio, živim u ovoj školi.

Tata je 1975. doselio iz Splita i postao domar u školi. Meni je to sasvim normalno životno okruženje jer sam navikao na njega. Sestra i ja, koja je starija od mene tri godine, igrali smo se po hodnicima i u dvorištu.

Nismo smjeli ulaziti u razrede jer smo morali paziti da nešto ne razbijemo. A moja djeca sada ne smiju u te razrede jer je sve toliko ruševno, puno stakla, brokava i rupa u podu, pa se bojim za njih.

Da se razumijemo, nemaju oni što ni raditi po tim razredima i po ostatku škole, ali takav je i prolaz do stana. A, djeca kao djeca, vole baš ono što im je zabranjeno. Kako idu starija, ne možemo ih stalno držati ni gore u stanu - kaže Pavle, koji se kao ni njegov otac ne žali i ne želi ispasti „socijalni slučaj" koji nešto moljaka.

Oni to nisu, oni su samo obitelj koja živi u možda najčudnijoj zgradi ili barem najčudnijem okruženju u Zadru. Njima svaki vikend barem jedan kamen doleti u prozore. Tinejdžeri se napiju, pa gađaju jer računaju kako je zgrada pusta i ionako namijenjena za rušenje.

Letve na vratima

- Ko bi to išao prijavljivati? Letvama sam bio zatvarao vrata razreda jer izvana nije teško ući, a to grupice dečkića od 16-17 godina pokušaju svako malo. Jednom se i jedan beskućnik pokušao useliti u jedan razred.

Zbog zaštite od nezvanih gostiju morali smo nabaviti psa - dodaje Pavle, koji se dobro sjeća nekoć lijepe žute zgrade, a njegov otac se sjeća i plesnjaka koji su se sedamdesetih održavali u unutarnjem dvorištu škole i na kojima je jedne od prvih nastupe bilježio i pokojni Tomislav Ivčić.

Rak kao domar radi i u novoj školi i dodaje kako je Županija 2007. godine potpisala ugovor kojim zgradu prepušta na korištenje Sveučilištu u Zadru na rok od 99 godina, a u ugovoru stoji kako „Sveučilište u Zadru preuzima i obveze prema stanaru koji se nalazi u stanu domara".  

- Kako zbog plana o preseljenju i izgradnji nove škole nije dobro sanirana ni od udaraca granata i ratnih rana, sve je više problema i s prokišnjavanjem. A stan nije naš niti će biti, pa je besmisleno ulagati u obnovu - zaključuje domar Željko, koji se nada da će njegovi unuci što prije preseliti u normalnije i manje opasno okruženje te živjeti kao i druga djeca.

- Životna je ironija to kako sam kao dijete jedva čekao kraj nastave i vikend jer je tada školska dvorana bila samo moja, a sada sanjam kada ću umjesto buke od klapanja prozora i vrata čuti buku od susjeda - kaže Pavle, nakon čega se zatvaraju velika školska vrata kojima se Rakovi zatvaraju u svoj mali i pusti svijet.

Zgrada se ne smije rušiti, makar onaj dio koji je pripao Županiji, a poslije ustupljen Sveučilištu. Sveučilište je naručilo elaborat o ispitivanju statike zgrade i napravljen je projekt obnove. Pri kraju je i proces parcelacije, kojim bi se taj dio zgrade odcijepio od čestice koju dijeli s radionicom i dvoranom. Ovisno o dostupnosti novca za obnovu i prenamjenu može se očekivati početak radova na zgradi koja bi jednog dana trebala udomiti nekoliko sveučilišnih odjela.

Otkup stana

O budućoj namjeni zgrade koja je na izvanrednoj lokaciji na Poluotoku dugo su se lomila koplja, a onda je postignut dogovor. Polovica zgrade, u kojoj su bile učionice, kabineti, zbornica i stan domara pripali su Zadarskoj županiji, kao osnivaču Tehničke škole, a dio s radionicama i školskom dvoranom pripao je Gradu Zadru. Domar je, koristeći zakonsko pravo, zatražio otkup stana i tada je otvorena „Pandorina kutija" sudskih postupaka koji još traju.

- Imao sam pravo na otkup stana i podnio zahtjev 1995. godine. To mi nikada nitko i nije osporavao, ali je problem u samom stanu, odnosno zgradi koju je obitelj Bakmaz prije jednog stoljeća poklonila gradu u obrazovne svrhe. Ta se namjena ne može mijenjati jer je riječ o darovnici, pa tako ni ja ne mogu otkupiti taj stan.

Na žalbu Županije s tim je razlogom Županijski sud poništio presudu kojom sam ja prethodno dobio pravo otkupa. Moj se odvjetnik žalio Ustavnom sudu i ja očekujem da ću jednog dana dobiti pravo na otkup nekog drugog stana, ali kada će to biti, Bog zna - kaže Željko Rak.