Zacijelo ste barem jednom u životu naišli na članak ili možda čak i knjigu o nekoj od 4 najveće nesreće koje su zadesile brodove hrvatskih brodarskih kompanija u posljednjih 100 godina. Bilo da je riječ o havariji parobroda „Daksa“ 1930. godine u Biskajskom zaljevu, ili nikad razjašnjenom potonuću malog teretnjaka „Tise“ u obalama Grčke 35 godina kasnije, ili možda tajanstvenom nestanku „Dunava“ na Pacifiku dva dana nakon Božića 1980. godine. Ako ste Zadranin, teško da vam je promakla vijest o tragediji tankera „Petar Zoranić“ ondašnje zadarske Jugoslavenske tankerske plovidbe 13. prosinca 1960. u „noći kada je gorio Bospor“

 Međutim, osim ovih tužnih sudbina koje su zadesile hrvatske pomorce diljem svjetskih mora u njihovom poslu ne bezrazložno prozvanim „kruhom sa sedam kora", postoji još bezbroj neistraženih i zaboravljenih priča o neustrašivosti i požrtvovnosti hrvatskih posada koje, nažalost, imaju tragičan završetak, ali svakako zaslužuju da budu ispričane. Jedna od njih je i priča o parobrodu „Vojvoda Putnik" kojem je sudbina odredila, osim nesretnog imena, još nesretniji kraj u jeku 2. svjetskog rata prije 68 godina, točno na današnji dan, 8. ožujka 1943.

Tragedija "Vojvode Putnika" predstavlja, po broju žrtava, jednu od najtežih nesreća u hrvatskom pomorstvu Od „Carryja" do „Vojvode"
Sagrađen u engleskom brodogradilištu u mjestu Howden-on-Tyne za potrebe „Neptune Steam Navigation Co Ltd" iz Liverpoola, trgovački parobrod „Vojvoda Putnik" kršten je u veljači 1916. godine kao „Carry Range". Tri godine nakon što je prvi put zaplovio, pod nazivom „Blossom Heath" prodan je u Kanadu brodarskoj tvrtki iz Montreala dok ga 1922. godine nije kupila Jugoslavenska amerikanska plovidba i nadjenula mu ime „Vojvoda Putnik". Fuzijom s Atlantskom plovidbom „Ivo Račić" 1928. godine nastaje najveće dubrovačko parobrodarsko društvo Jugoslavenski Lloyd koje je ujedno bilo i najveće u Kraljevini SHS.

„Vojvoda Putnik", trgovački parobrod dubrovačkog Jugoslavenskog Lloyda

„Vojvoda Putnik", trgovački parobrod za prijevoz suhog tereta s tonažom od 9.450 tona nosivosti i brzinom oko 9 čvorova, bio je prema riječima pomoraca koji su na njemu plovili „vergulast brod", tj. nevješto konstruiran. Evo što je za Nedjeljnu Dalmaciju 1982. godine rekao strojar Ivo Bedalov iz Kaštel Kambelovca desetljećima nakon što je posljednji put nogom stupio iz njegove „makine":

„Točno je, bio je nekako vergulast. Visok 32 noge, trebalo je mnogo pameti i sreće da bi se plovilo njime. Jednom, sjećam se, pali smo na rivu s njim: ukrcavali ugljen ne baš mnogo pažljivo i tragedija je bila na pomolu..."

Život na "Vojvodi Putniku"

Posada "Vojvode Putnika" bila je skoro stopostotno hrvatska, s izuzetkom 3. časnika Aleksandra Brinića iz Budve i ugljenara Petra Mirkovića iz Đevđelije.

Zanimljiv je podatak da je najviše pomoraca na brodu došlo upravo iz zadarskog kraja. Na posljednjem putovanju "Vojvode" plovili su: vođa palube Stjepan Bobić (Rava - Iž Veli, 28. listopada 1900.), kormilar Kazimir Konatić (Iž Veli - Preko, 21. studenog 1910.), kormilar Mate Legac (Starigrad, 9. rujna 1907.), mornar Ivan Selestrin (Kukljica, 1909.), mornar Gašpar Vranković (Ražanac, 1921.), ložač Krsto Dunić (Lukoran, 3. ožujka 1906.), ložač Viktor Gršković (Preko, 6. srpnja 1910.), ložač Mate Ljuština (Poljana - Preko, 1. rujna 1903.), ložač Krsto Šimac (Lukoran, 1899.), ložač Božo Zurak (Dragove, 1921.), mazač Šime Alivieri (Poljana, 7. svibnja 1909.), II. sobar Ivan Mandić (Turanj - Brbinj, 19. prosinca 1907.), kuhar Milan Bralić (Starigrad, 12. studenog 1912.)

Veliki rat na oceanima
A da su tragedije stvarno bile na pomolu i izbjegnute više puta svjedoči spašavanje broda s 41 članom posade na Atlantiku 5. prosinca 1924., nedugo nakon što ga je kupila Jugoslavenska amerikanska plovidba. Početkom 2. svjetskog rata „Vojvoda" je bio u još većim problemima, što zbog opasnosti, a što zbog starosti: kotlovi su se počeli naglo kvariti zbog lošeg ugljena pa bi se brod pod prijetnjom neprijateljskih torpeda morao zaustaviti nasred Atlantika i tako bi plutao po nekoliko dana dok strojari ne bi obavili svoj težak posao u igri živaca.

„Imali smo sreće u to vrijeme" tvrdio je strojar Bedalov, „Događalo nam se čak i to da punom parom uplovljavamo u luku, a da neki brod iza nas odmah potone iskasapljen pod udarcima njemačkih podmornica."

Bedalov se prisjetio kako se već početkom rata na „Vojvodi" moralo istaknuti, dužinom bokova i na krmi, jugoslavensku zastavu kao oznaku neutralne zemlje. Brodski električar se trudio da bude osvijetljena reflektorima po noći, međutim, strah se već uvukao među posadu...

Ipak, u ljeto 1940. brod je posljednji put uplovio u Jadran i bio je to za mnoge, kako će se kasnije pokazati, oproštajni susret sa svojim najdražima. Neki su se sretnici uspjeli iskrcati s „Vojvode" te su na taj način izbjegli ono najgore, mada se ništa bolje nije spremalo ni na kopnu jer su u travnju 1941. godine u samo nekoliko dana nacističke snage okupirale čitavu Jugoslaviju. Vijesti o njemačkoj invaziji na „rodnu grudu" došle su do mornara s „Vojvode" tijekom ukrcavanja tereta u Antofagasti u sjevernom Čileu.

Brod se našao u vihoru rata i plovidba više nije bila ugodna.

nastavit će se...