Najozbiljniji kandidat za dugogodišnji ostanak u Haagu Goran Hadžić i dalje je u bijegu. Tereti ga se za udruženi zločinački pothvat, brojna ubojstva i joj čitav niz kaznenih djela u Slavoniji i Baranji

Vukovarski krvnik Veselin Šljivančanin, kojemu je prije četiri mjeseca za zločin na Ovčari kazna smanjena sa 17 na 10 godina zatvora, vjerojatno će izaći na slobodu mnogo prije nego se izreče drugostupanjska presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču.

Kako su ova dva slučaja u kratko vrijeme proizvela mnogo negativnih reakcija u zemlji, vrijedi se podsjetiti kako je za Ovčaru, drugo najveće strijeljanje zarobljenika nakon Drugog svjetskog rata, Šljivančanin dobio gotovo dva i pol puta kraću kaznu od Gotovine!

I ne samo to: četiri godine kraće od generala iz Pakoštana, kad bi se prvostupanjska presuda gledala kao konačna, odležao bi i pukovnik JNA Mile Mrkšić, koji je s Ovčare 20. studenoga 1991. povukao vojnu policiju, nakon čega su srpske paravojne formacije mogle slobodno krenuti u masovni pokolj i likvidirale najmanje 194 ljudi.

Mrkšić je osuđen za pomaganje ubojstava, mučenje i okrutno postupanje, Šljivančaninu je u presudi na leđa natovareno nešto manje kaznenih djela, tako da za udruženi zločinački pothvat u najmasovnijoj ratnoj likvidaciji nikad nitko nije osuđen.

Haško tužiteljstvo se fokusiralo samo na Ovčaru, iako je tamošnji masakr bio samo epilog zločinačkog pothvata nad Vukovarom. Za stradanja u samom gradu nikad nije izrečena osuđujuća presuda tribunala, a gotovo sigurno ni neće.

Kad već povlačimo paralelu između visoke presude Gotovini i Markaču s blagom kaznom za vukovarske krvnike, u oba slučaja se na sličan način prigovaralo državi, odnosno Vladi RH: da je nedovoljno angažirana.

Hrvatska se u suđenju za Ovčaru nije pretrgala u pronalaženju vjerodostojnih dokaza, a pomoglo im je i tužiteljstvo koje je radilo nevjerojatno proceduralne pogreške. Dovoljno je spomenuti da su u optužnici miješali civile i ratne zarobljenike.

Jedini slučaj rigorozne kazne ratnog zločina u Hrvatskoj koji je prije jučerašnje presude okvalificiran kao udruženi zločinački pothvat, je osuda bivšeg predsjednika tzv. Krajine Milana Martića. Šef Krajine je osuđen na 35 godina zatvora za ubojstva, progone i brojna drugih nedjela. Među njima je bilo i udruživanje u zločinački pothvat na čelu sa Slobodanom Miloševićem, kojim su htjeli protjerati nesrpsko stanovništvo s gotovo trećine hrvatskog teritorija. Presuda će Martiću, s obzirom na godine, očito biti doživotna.

Još jedan od ključnih ljudi Krajine Milan Babić na suđenju je priznao suučesništvo u zločinačkom pothvatu, a sud je bio blagonaklon prema njegovom potpunom priznanju krivice i osudilo ga na 13 godina.

"Izlazim pred ovaj Tribunal s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da sudjelujem u progonu ljudi najgore vrste, samo zato što su bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nasilno tjerani iz svojih kuća, ubijani. Čak i nakon što sam doznao što se dogodilo, šutio sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz vlastite aktivnosti postao osobno odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude", rekao je Babić tijekom suđenja.

Za razliku od Martića koji se na sva zvona preko krajinskih medija hvalio da je osobno naredio granatiranje Zagreba u svibnju 1995., protiv Babića nije bilo tako opipljivih dokaza, a priznanje i pokajanje uzeto je kao bitna olakotna okolnost. Babić je 2006. počinio samoubojstvo u svojoj haškoj ćeliji.

Od onih kojima je za ratni zločin počinjen u Hrvatskoj dosad suđeno u Haagu, Milan Martić tako ostaje jedini koji je dobio veću kaznu od nepravomoćne presude Anti Gotovini. Najozbiljniji kandidat za dugogodišnji ostanak u Haagu Goran Hadžić i dalje je u bijegu. Tereti ga se za udruženi zločinački pothvat, brojna ubojstva i joj čitav niz kaznenih djela u Slavoniji i Baranji.