U isti sat i dan, dva tjedna od nestanka kćeri, Mili Biliću je u Kričke stiglo pismo osobe koja se bavi alternativom u potrazi za ljudima

U utorak u 9.50 sati - na dan i u vrijeme kada se prije dva tjedna, prema izjavi jedinog svjedoka Frane Bilića, Antonia Bilić popela u kabinu najtraženijeg tegljača u Hrvatskoj, sjedili smo na terasi njezine kuće u Kričkama kod Drniša s djevojčinim ocem Milom, piše slobodnadalmacija.hr

Pušili smo jednu za drugom, prisjećali se ratnih i prognaničkih vremena, i po tko zna koji put tijek ugodnog i neobveznog razgovora skrenuo bi prema njegovoj ljubimici Antoniji, sve većoj tuzi, zabrinutosti i neizvjesnosti. I tada s terase začujemo zvuk mopeda. - To je poštar - zausti Mile i spusti se niz kamene stepenice, te preuzme jedino pismo koje je toga dana pristiglo na adresu Bilićevih.

Pozdravi se s poštarom, te se lagano uputi natrag na terasu. - Pogledaj, adresirano je na nas, a nema poštanskog broja Drniša i podebljano je HITNO - kazao nam je Mile i drhtavim rukama počeo trgati kuvertu. Adresa je bila “Familija roditelja Bilić Antonije” - Drniš - Dalmacija. Pogledali smo je s druge strane, ali nije sadržavala adresu pošiljatelja, a mjesto pošiljatelja pisma nije se moglo uočiti, tek poštanska marka s motivom Međimurja.

- Ne mogu. Uzmi je ti i čitaj - dodao je Mile, sjeo i još drhtavijim rukama zapalio novu cigaretu. “Tugom utučeni svi patimo za Vas...” - pisalo je u uvodu pisma u čijem se daljnjem sadržaju osoba definitivno pokazala kao iznimno suosjećajna, te je obitelji u daljnjem tekstu poručila kako se odavno bavi alternativnom tehnikom viska.

Iznimno preokupirana cijelim događajem, potom je ustvrdila kako je obavila više seansi, služeći se nizom objavljenih Antonijinih fotografija, pojedinačnih i grupnih. ”Kada viskom prolazite preko djevojaka, a one su, hvala Bogu žive, visak ima svoju tipičnu putanju. Takva putanja živih osoba visak okreće i u slučaju Antonije”, stoji u pojašnjenju, nakon čega je autor pisma naveo tipično okretanje viska ako se ono postavi iznad fotografije mrtve osobe.

Prema njegovim saznanjima, Antonia je još živa, te je u nastavku pisma nekoliko puta naglasio da se tijek istrage usmjeri prema pretraživanju kuća ili čvrstih objekata. “Ona je živa, ali je zatočena i nije u mogućnosti javiti se. Krenite u pretragu kuća”, ponovio je autor nekoliko puta, te pismo zaključio vjerom u Svemogućeg. Tada je iskra radosti zasvijetlila u očima Antonijina oca. Vrtio je pismo u ruci, pozorno čitao i stalno se pitao zašto kuverta nema adrese pošiljatelja pa da mu se može obratiti.

Tog trenutka nitko od ostalih ukućana nije bio u obiteljskoj kući. Majka Milka otputovala je nakratko kod sestre u Split. Sestre nestale Antonije bile su u Zadru, gdje studiraju, a njezin brat Niko na poslu.

- Ovo je jedino što mi je kroz sve ove dane unijelo malo ohrabrenja i evo u prsima osjećam kako mi je toplo - iskreno nam se povjerio Mile. Čak se malo i nasmiješio, te krenuo prema telefonu da o iznenadnoj pošiljci obavijesti suprugu i ostale ukućane. - Dat će Bog i imam osjećaj da će biti pronađena i da će se vratiti kući - kazao je Mile, te nas potom poveo u prizemlje kuće da nam pokaže sobu svoje Antonije.

- Evo, tu je spavala, učila i redovito čitala knjige - kazivao nam je Mile, pri čemu smo na stoliću sa školskim udžbenicima ugledali posložene dvije knjige sa “zavrnutim ušima” kao znakom da su ostale nepročitane. Bili su to romani “Sjena vjetra”, autora Carlosa Ruiza Zafona, te “Satovi” čuvene spisateljice krimića Agathe Christie.

Soba je odisala jednostavnošću, urednošću, te nadasve skromnošću. Radiouređaj bio je spremljen na ormar. Televizije nije bilo, tek samo knjige, bilježnice i ostali školski pribor. Na zidu sobe bila je izvješena izblijedjela, stara fotografija Milinih roditelja i Antonijinih djeda i bake. Preživjela je rat, krađe i palež kuće, te nam je Mile pojasnio kako je upravo Antonia željela da ta slika ostane u njezinoj sobi.