Ima mnoga pitanja i da ga još jednom želi susresti u životu, ali naoružana

Emma Martinović, 18-godišnja aktivistica norveškog laburističkog pokreta, inače bosanskohercegovačkog porijekla, preživjela je masakr na otoku Utoya, a mnogi njeni bliski prijatelji nisu bili te sreće. Britanski list Guardian prenio je isječke iz njenog bloga na kojem opisuje kako je uspjela pobjeći pomahnitalom Breiviku koji je pucao na nju dok je plivala.

Na blogu piše kako se s nekoliko ljudi najprije skrila iza stijene, ali je očekivala da ih napadač svakog časa pronađe.

Tvrdi kako su minute izgledale kao sati, a u međuvremenu su počeli pristizati SMS-ovi s upitima je li dobro i slično.

Zatim je stigla ključna poruka od prijatelja Pernillea u kojoj je obavijestio da je napadač kod školske zgrade i da se njih 30 pokušavaju skriti.

Ona je odgovorila kako je skrivena, ali da nije sigurna. Prijatelji su joj opisali napadača i poručili da ide u njenom smjeru. Emma je sklopila ruke i pomolila se Bogu pokušavajući, istovremeno, da ostali ostanu tihi.

Emma je zatim kontaktirala vođu kampa koji joj je sugerirao da skoči u vodu i otpliva. Isto je prenijela trojici prijatelja, te su krenuli u vodu.Prvo je sama krenula u izviđanje te je pokušala vidjeti je li obala sigurna. Brzo je vidjela tijelo u vodi pa se preplašila i nastavila moliti. Povukla je tijelo mladića i onda shvatila da je to jedan njezin prijatelj. Noge su joj se odsjekle. Bio je pogođen u glavu. Nije bilo vremena za oklijevanje, poljubila ga je i vratila se po druge.

Ostalima kraj obale je prenijela poruku vođe kampa i sugerirala im da uzmu neki dokument da ih eventualno mogu identificirati ukoliko ne uspiju preplivati do kopna. Plan je bio plivati što dalje od dometa puške prema susjednom otoku. Skinuli su se da mogu lakše plivati i onda je poslala posljednju poruku majci, tati, mlađem bratu i najboljem prijatelju Robinu. U vodi je bilo hladno, ali je bila koncentrirana. Mnogi su počeli paničariti, a Emma ih je smirivala i govorila im da drže glavu iznad vode i plivaju.

Zatim je pogledala nazad i vidjela napadača u policijskoj uniformi, plavokosog mladog čovjeka. Ciljao ih je. Počeli su odjekivati meci. Jedan od mladih je pogođen. Vidjela je krv i počela plivati jače i odlučnije. Opet je pogledala natrag i vidjela kako napadač puca po onim koji su mu bili bliže te da traži i one skrivene među stijenama.

Vidjela je prijatelja kako trči prema vodi, ali je brzo pogođen te je pao. Iako su bili udaljeni čula je strašne zvukove. Stigli su i helikopteri, pa je buka bila još jača. I nju je tada uhvatila panika jer je mislila da će se ugušiti, i da više nema snage te da će potonuti. Osjetila je bol. Čula je svoju prijateljicu kako govori da ne može više. Uhvatila ju je i vukla naprijed, a tad joj je prijateljica priopćila da i ona krvari. Emmi je krv izlazila iz lijeve ruke, ali unatoč velikoj boli nije se željela predati te je išla naprijed.

Iza sebe je čula Breivika kako govori: "Nećete mi pobjeći! Ha ha!" Tada je njena prijateljica rekla kako će opet plivati sama. Minute su se opet pretvorile u vječnost. Tvrdi kako su je ljutnja i bijes gurali naprijed. Onda je čula spasilački čamac i počela zahvaljivati Bogu, iako nije bila sigurna da su to pravi spasioci jer je bila u transu. Kada je povučena na brod čula je: "Sad ste na sigurnom!"

Na kraju bloga, Emma navodi da neće ni pod koju cijenu napustiti politiku i da ih gad neće u tome zaustaviti. Osim toga kaže da ima mnoga pitanja i da ga još jednom želi susresti u životu, ali naoružana.