Gradska knjižnica Zadar i Studentsko savjetovalište Sveučilišta u Zadru organizatori su projekta ''How yes no - kako da učenje ne bude mučenje''.

Cilj je projekta unaprijediti vještine učenja kod učenika viših razreda osnovne škole (7. i 8. razredi), nije isključivo namijenjeno djeci s problemima u učenju, nego i djeci koja u tome imaju više uspjeha, ali žele unaprijediti svoje tehnike učenja

Voditeljica projekta ovaj je puta bila Lucija Mičić, mag. psych., stručna suradnica u Studentskom savjetovalištu, a u radionicama su sudjelovali studenti - volonteri Zlatko Bajić, Andrea Tucaković, Katja Potočnjak, Ena Poljičak, Adam Matić, Jelena Žunić, Marija Colić, Margareta Medić, Jelena Damjanović, Antonela Bošković i Sunčica Golubić.

Projekt se sastojao od pet radionica - uvodna radionica održana je 7. studenog, a prošla je u znaku upoznavanja i razgovora o najčešćim problemima u učenju. Sedam dana kasnije pozabavilo se problemima u koncentraciji, zatim je održana radionica o dobrom planiranju (21. studenog), posljednja radionica u studenom bavila se strategijama učenja i pamćenja, a posljednja radionica, održana 5. prosinca, strahom od ispitivanja.

''Nakon interesa iskazanog u prethodnom ciklusu, organizatori su odlučili i u ovoj školskoj godini prirediti novi ciklus radionica o učenju. Poziv za prikupljanje prijava objavljen je početkom listopada 2011. s unaprijed utvrđenim terminima tema koje će se obrađivati tijekom programa. Prijave su se primale u Gradskoj knjižnici Zadar, gdje su se dva dana prije isteka roka za prijavu popunila sva slobodna mjesta te je prijavljivanje zaključeno'', kaže Nada Radman iz Matične službe GKZD.

Optimalan broj polaznika je do 20 učenika, ali su organizatori zbog velikog interesa pomaknuli gornju granicu na 30 polaznika te je Savjetovalište angažiralo više studenata/volontera za izvedbu radionica.

Na prvu radionicu došlo je 29 učenika s kojima se nakon početnog upoznavanja razgovaralo o najčešćim problemima u učenju. Kao najčešći problem i razlog dolaska 97% učenika je navelo ''bježanje" misli za vrijeme učenja. Osim toga 69% ih stalno odgađa učenje, te im se ubrzo nakon početka učenja javlja osjećaj umora i dekoncentriranosti.

Učenici su također naveli da brzo odustaju od učenja zbor drugih poslova ili zabave (62%), da se na kraju poglavlja ne mogu sjetiti što je bilo na početku (62%), zatim da im strah od ispitivanja pogoršava odgovaranje na samom ispitu (59%), te da uče nedovoljno (59%).

Na pitanje što očekuju od radionica odgovorili su da bi željeli naučiti kako lakše i brže učiti, poboljšati koncentraciju, popraviti ocijene, te se naučiti bolje organizirati. S obzirom da su istaknuli da im je najvažnije naučiti se koncentrirati nije bilo iznenađujuće da je upravo na toj radionici bilo najviše učenika, njih 30, dok je na ostalim radionicama bilo po 18 učenika.

Sve su radionice dobro ocjenjene od strane polaznika i to prosječnim ocjenama između 4,0 i 4,5, dok je program u cjelini ocijenjen s 4,7. Procjene su davane na skali od 1-jako sam nezadovoljan, preko 2-nezadovoljan sam, 3-nisam ni zadovoljan, ni nezadovoljan, 4-zadovoljan sam, do 5-jako sam zadovoljan.

Osim mogućnosti da nauče nešto novo ovo je bila dobra prilika za upoznavanje i druženje s vršnjacima. Sudionici su iskazali želju za još ovakvih radionica, te bi ih preporučili svojim vršnjacima jer su po njihovom mišljenju korisne za efikasnije i kvalitetnije učenje, kao i za svladavanje treme i straha od ispitivanja. Posebno im se svidjelo što radionice nisu bile formalne u smislu predavanja već su učili kroz igru, te to što su mogli bez straha iskazati svoje mišljenje i probleme.

Sredstva za ovaj ciklus radionica osigurali su organizatori iz vlastitih izvora te nije izvjesno hoće li biti u mogućnosti organizirati više od jednog ciklusa godišnje.