Da bi poboljšali život djece s posebnim potrebama, potrebno je mnogo ljubavi, pažnje I poštovanja, potrebno ih je uključiti u društveni život kroz brojne aktivnosti. Na našu adresu pristiglo je pozitivno iskustvo jedne majke djeteta s posebnim potrebama, koje doista vrijedi objaviti.

Svijet djece i osoba s poteškoćama u razvoju većini ljudi je nepoznat i dalek. Nekad tomu nije razlog neznanje i nepoznavanje, nego izbjegavanje.

Da li ste se ikada zapitali kako je živjeti u njihovoj koži? Da li ste ikada pomislili kako je živjeti u svijetu koji te odbacuje zbog tvojih nedostataka? U kakav ih se to položaj dovodi? Da li će se itko osvrnuti i učiniti nešto da promijeni stanje u kojem oni žive?

Osobe kojima je taj svijet svakodnevica su njihove tete, učiteljice i treneri Plivačkog kluba Zadar, a posebno njihova mlada trenerica Silva Zabo koja ulaže veliki trud i razumijevanje u svaki sat. Ona i cijeli kolektiv PK Zadra je meni, majki djeteta s jednim vidom "nedostatka", pokazala kako još uvijek postoje osobe koje tu „kategoriju ljudi" smatraju jednakom i da su i oni, kao i svi mi, željni pažnje i ljubavi.

Ne znam koliko ste upućeni u rad i treninge PK Zadra s ovom skupinom djece, jer je projekt zaživio nedavno. Konačno se nešto pokrenulo i u našen gradu, a ja ću vam pokušati malo približiti cjelokupnu zamisao na način koji je prezentiran nekolicini roditelja koji su prisustvovali predavanju profesorice Josipe Nekić, te fizioterapeutice i trenerice Silve Zabo.

Za napredak djece nisu odgovorne samo ustanove. Osposobljavanje djece s posebnim potrebama zahtijeva korištenje svakog trenutka, bilo da se nalazi u supermarketu, na izletu, u autobusu itd. Djeca uče iz očiglednih situacija, situacija prisutnih u određenom trenutku i svaku od njih se treba iskoristiti kako bi govorio o njoj ili ukazao na to kako se ponašati. Obrazovanje djece, gdje se ubrajaju i treninzi plivanja, s mentalnom retardacijom zahtijeva individualiziran pristup jer je svako dijete drugačije. S jednima više treba raditi na suzbijanju društveno negativnih oblika ponašanja, a s drugima na razvoju socijalizacije, to jest spontane igre, jer se većinom naša djeca igraju sama.

Neka djeca prate program, ali zbog svojih perceptivnih mogućnosti ne mogu dugo usmjeriti pažnju na zadani zadatak. Stoga su male grupe, koje su oformljene od po troje djece, idealne za učenje plivanja i terapiju koja se sporovodi u vodi. Dok jedno dijete radi, ostala se igraju u mediju koji im je najprikladniji. Za svaki sat se pripremaju individualne materije prema mogućnosti pojedinog djeteta. Krajnji cilj rada jest postići da dijete postane što samostalniji u društvenoj sredini. To podrazumijeva rad na razvoju komunikacije. Znači, kroz rad u vodi se može poboljšati govor kod djece koja imaju djelomično razvijen govor, ili razvoj neverbalne komunikacije djece koja ne govore. Zatim, poticati razvoj motorike i senzorne integracije.

Programi za djecu  s poteškoćama u razvoju  oslanjaju se na potrebe, sklonosti i interese djece, tako da svako dijete može dostići maksimalan nivo. Stoga, što se ranije dijete uključi u rehabilitacijski program PK Zadar, to je bolje.

Moje dijete odlazi na bazen dva puta tjedno, kontakt s trenericom je uspostavljen jako brzo, bliskost je u samom startu bila prisutna, a napredak je neizostavan. Nadam se kako će i ostali roditelji prepoznati ovu gestu i neprocjenjivu inicijativu mladih ljudi koji su pokazali neizmjernu želju za rad s djecom koja su drugačija i gdje im se pruža sva potrebna pažnja i volja za rad.

U slučaju da ste zainteresirani za više informacija o cjelokunom radu, smatram kako će vas kolektiv PK Zadra primiti s osmijehom, dati odgovore na sva pitanja i uputiti u rad.

Ja se ovim putem želim zahvaliti PK Zadru, prof. Josipi Nekić i posebno našoj trenerici Silvi.

S poštovanjem,

Mama.