S takvim mislima i osjećajima i Ana i cijela joj obitelj dočekuju skori početak suđenja Draganu Paravinji

"Njezin je 18. rođendan i brojne čestitke od predivnih ljudi zasipaju našu Facebook stranicu, postala bi punoljetna, kako bismo se samo veselile... a nje nema s nama. Devet mjeseci, otkad je otišla u nepoznato, slamaju nas očaj i tuga, a nada počinje kopniti. Stravičan je to osjećaj", piše slobodnadalmacija.hr

"Postajem svjesna da se možda nikada neće vratiti, da nikada u našoj kući više neće podignuti telefonsku slušalicu i srdačno mi se javiti, onako lepršavo, iskričavo i sretno, kako je znala... Sve donedavna nisam htjela priznati da je tako nešto uopće moguće. Iz dana u dan iščekivala sam novu vijest, činilo mi se da će svakog trenutka ući u kuću, da je sve što nam se događa samo neki ružan san, noćna mora iz koje ću se probuditi. A nije, nije... to je naša stvarnost."

Potresenim glasom, pred Srednjoškolskim centrom u Drnišu, zborila je tako Ana Bilić, sestra nestale drniške maturantice Antonije kojoj se u lipnju prošle godine sa Čikolskog mosta izgubio svaki trag. Jučer bi ta prelijepa tamnokosa djevojka prepoznatljivih, krupnih očiju, zakoračila u svijet odraslih uz rođendansku tortu, pokoju omiljenu pjesmu, hit svoje generacije, uz mladenačku zabavu u lokalnom kafiću ili naprosto đir po Drnišu sa svojim prijateljicama... A možda bi diplomu Trgovačke škole uložila u zalog indeksa nekog od studija u Splitu ili Zadru.

Bila je divna. Voljela bih vam još pričati o njoj, njezinim hobijima, njezinim planovima, djevojačkim maštanjima i svemu drugome, ali naprosto ne mogu... Shvatite, ne mogu. Prerano je. Možda ću biti sposobna za tri-četiri mjeseca. Oprostite mi. Suze klize niz Anine obraze. Pogled joj svako toliko skreće na sestrine vršnjake, maturante, kako se u grupicama skupljaju na Poljani i pogledavaju u nas, a onda svrću oči k ulaznim vratima škole s kojih ih promatra nasmiješeno lice njihove nestale vršnjakinje.

Od svega je najtragičnija ta jeziva neizvjesnost, pitanja bez odgovora. Nitko se ne može pomiriti s tim da je tvoj najmiliji nestao i da se ne može pronaći. Pokušajte to zamisliti, bar se na trenutak poistovjetiti s nama koji tako živimo, zapravo preživljavamo predugih devet mjeseci. Tko može staviti točku, zatvoriti knjigu, žalovati... Nitko. Možemo samo očajavati.

S takvim mislima i osjećajima i Ana i cijela joj obitelj dočekuju skori početak suđenja Draganu Paravinji. Višestruki silovatelj, koji je nedavno osuđen na zatvorsku kaznu od dvije godine i 10 mjeseci u Bosni i Hercegovini, sjest će pred Sudsko vijeće šibenskoga Županijskog suda 1. ožujka, za kada je najavljeno prvo ročište. Pred predsjedavajućom sutkinjom Nives Nikolac izjasnit će se o optužnici Županijskoga državnog odvjetništva koja ga tereti za teško ubojstvo Antonije Bilić i dva silovanja u pokušaju. Iako u ovom predmetu Paravinjina obrana očekuje postupak otvoren za javnost, Ana se nada da se takvo nešto neće dogoditi, da će Sudsko vijeće imati razumijevanja.

- Ne želim ni pomisliti da bi sudnica mogla biti otvorena za javnost, da bi se svima omogućio pristup intimnim detaljima naše obitelji. Nada se da će Sudsko vijeće o tome voditi računa i uvažiti našu potrebu za diskrecijom. Zapravo, teško će mi biti u istoj prostoriji u kojoj se nalazi jedan monstrum i ubojica, jedini čovjek koji zna što se dogodilo s mojom sestrom, a nitko ga ne može prisiliti da to kaže, da nam kaže gdje je Antonia. Kako ću ga pogledati u ono hladno i bešćutno lice?! Užasavam se pomisli na to... Treba mi snage koje nemam - kaže Ana.

Djevojka koja je do prije nekoliko mjeseci obilazila teren zajedno s policajcima, pripadnicima GSS-a, lovcima i mještanima ne bi li pronašla najmanji trag nestale sestre, koja je gorljivo tragala za istinom i s nekom nadnaravnom snagom izgarala u pokušajima da se ona razotkrije, dojmila nas se ovaj put, na dan Antonijina 18. rođendana, krhkom i plahom. Tuga je ostavila duboki ožiljak u još jednoj mladosti.

SD/eZd