Hrvatska je treća zemlja u Europi po doniranju organa, pokazuje to statistika za 2010. godinu. Deutsche Welle razgovarao je s dvoje ljudi, mladićem u kasnim dvadesetima te ženom u ranim četrdesetima kojoj je prije sedam godina transplantiran bubreg, a na presađivanje je čekala čak osam godina.

 

"Nemoguće je opisati taj osjećaj kad vam liječnici jave da imaju organ koji trebate i da ste došli na red za presađivanje", priča Marija Stjepović za DW.

Andro Mijatović čeka bubreg godinu dana, zvali su ga već dvaput, ali nije imao pogodnu krvnu sliku. Bivši vaterpolist, nije pušio, niti pio, ali bolest ne bira.

"Moraš imati strpljenja, čekaš bubreg samo godinu dana", ohrabruje ga Marija, koja je saznala, iako se to drži u tajnosti, tko je bio njen donator. I danas se druži s njegovom obitelji, redovno se posjećuju.

"Moj sin je 2005. godine stradao u prometnoj nesreći, imao je tada 21 godinu. Bili smo na okupu kad su nam se liječnici obratili s pitanjem o doniranju organa i samo smo se međusobno pogledali te jedni drugima sporazumno kimnuli glavama. Naknadno sam, i to slučajno, upoznala prvo Marijina supruga, a zatim me ona posjetila. Tada sam, prvi put nakon sinove smrti, osjetila kao da se u meni otopio neki led", ispričala je Barbara Duvnjak za Deutsche Welle dodajući kako ima veliku želju upoznati i druge primatelje organa. Sinova jetra donirana su jednoj ženi iz Pule, a srce tada 15-godišnjem dječaku iz Zagreba.

"Ni dan-danas ne vjerujem da je on mrtav, a pogotovo zato što na ovaj način živi u drugim ljudima. Kad sam saznala za primatelja u Zagrebu, otišla sam tamo i tri dana samo hodala gradom, tjerao me na to osjećaj da ću ga sresti. Taj mladić, za kojeg sam čula da je dobro, ima srce mog sina, i upoznat ću ga prije ili kasnije", uvjerena je Barbara Duvnjak.