Doc. dr. sc. Marko Vučetić komentira sada već dvomjesečnu odgodu početka pedagoške godine na Viru,a njegovo reagiranje prenosimo u cjelosti:

Vir je u hrvatskoj javnosti dugo percipiran kao otok odvojen od sustavnosti, uređenosti, brige i zainteresiranosti za okoliš i prostorno uređenje. Nažalost, od početka tekuće pedagoške godine Vir postaje i predvodnik nebrige za djecu vrtićkog uzrasta. Naime, upravo toliko virska djeca ne pohađaju vrtić.

Razlika između života i parazitiranja na živome očituje se u osjećaju prema ritmu svakidašnjeg života. Mediji prenose informacije o statističkim pokazateljima napretka Vira, tog „otoka s dva lica". Tako saznajmo da je ovogodišnja turistička sezona polučila uspjeh probivši milijunsko noćenje. No, Vir nije samo otok s dva lica, on je i otok bez lica. U njemu puna dva mjeseca vrtić, kojega nema, ne pohađaju djeca kojih, na svu sreću, ima.

Uopće ne dvojim da brojku turističkih noćenja treba korigirati umanjenjem broja neprospavanih noći upravo vrtićke djece, njihovih roditelja i onih odgovornih pedagoških djelatnika koji znaju da plaća bez djece nije plaća nego zavaravanje. Vrtić bez djece je zabrinjavajući realitet, on govori o odumiranju; naprotiv, djeca bez vrtića su nedopustiv realitet, koji govori o endogenom obmanjivanju ljudi ili životnika od strane političara.

Obnašatelji političkog života Vira nedavno su javnost upoznali s začudnim doživljajem sebe samih - oni su, naime, ni više ni manje nego „ledolomci". Nažalost, uistinu su ledolomci, ali i ledolomaca potrebni. Naime, ako iz perspektive ostavljene virske djece vrtićkog uzrasta stvarnost promatramo, obnašatelji virske lokalne vlasti poprimaju manire ekspedicije zalutale u polarnim krajevima.

Bespuće hladnoće ih dijeli od osjećaja za potrebe djece. Nadalje, ujedno i vape za ledolomcem koji će iz ledenih okova osloboditi njihovo srce i omogućiti im da osjete jedini situaciji adekvatan osjećaj - duboki, istinski i sveprožimajući sram. Jer, kako drugačije pristupiti djetetu koje bi trebalo biti u vrtiću, a to nije i ne zna se kada će biti. Simptomatično je da djelatnice vrtića, prema kazivanju nekih vijećnika, primaju plaću koju nisu zaradile. Ovo ne čudi jer, sasvim očito, i obnašatelji lokalne vlasti to isto čine već godinama - primaju plaću za posao koji nisu napravili. Vir je otok bez mrtvačnice, nove škole, nove ambulante, vrtića, čitaonice ..., riječju, Vir je otok bez lica.

Ta bezličnost se manifestira kao prisutnost neprisutnog - silom se želi u otok bez lica 'ugurati' uspjeh, statistički i ekonomski mjerljiv. Nadalje, ta bezličnost se očituje u svođenju života na projekt. No, djeca i njihovi roditelji, baš kao i ostali, ledom nedotaknuti i ledolomcima neslomljeni ljudi, znaju da život nije projekt, niti eksperiment, on je normativni kriterij djelovanja usmjerenog prema općem dobro.

Za one nefamilijrizirane s terminologijom općeg dobra, postavit ću pitanje, pronoseći lažnu alternativu: Treba li više Viru sretno dijete ili sretni turistički statističar, odnosno, treba li tom istom djetetu više roditelj koji će za njega zahtijevati ono što mu pripada ili birač koji je suspendirao svoje roditeljstvo?

Duboko vjerujem da je antropološka struktura nadređena političkim, tzv. slabim strukturama i da će upravo snaga antropološke uvjetovanosti, sadašnje obnašatelje virske lokalne političke vlasti u odlasku, putem srama zbog djece vrtićkog uzrasta bez vrtića, od ledolomaca privesti k ljudima sućutnog uha i djelatne snage u zauzetosti za opće dobro, a to je, jezikom apela rečeno: Gospodo ledolomci, ostavite se leda i omogućite djeci Vira boravak u vrtiću!