Nakon što se čuje svega nekoliko primjera iz hrvatskih učionica onda je potpuno jasno zašto je gotovo 7.000 hrvatskih prosvjetara potpisalo peticiju kojom traže mjeru suspenzije učenika problematičnog ponašanja s nastave

Kako piše Jutarnji list, neka djeca na satu laju, mjauču, rokću, drugi alkoholizirani drijemaju, nisu više sasvim rijetki ni oni koji na lošu ocjenu bacaju stolice, izvikuju vulgarnosti, pljuju po učiteljicama, prijete šestarima, skalpelima, drže slušalice na ušima s glasnom glazbom pa i ne čuju da su prozvani, a i kad shvate, odbijaju komunicirati.

 

U svega dva dana otkako je zagrebačka profesorica kemije Sanja Lukić na nastavničkom forumu pozvala kolege da opišu što sve doživljavaju u razredu, pojavili su se neki nevjerojatni primjeri koji su na granici šokantnosti i bizarnosti i koji definitivno upućuju na poremećaje kod neke od djece i obitelji, ali i cijelog sustava.

Upravo takvi primjeri najbolje objašnjavaju zašto učitelji i profesori uporno pozivaju na uvođenje mjera suspenzije.

Tako jedna učiteljica iz osnovne škole nedaleko od Vrbovca kaže da se u školi znalo dogoditi da učenik donese nož u školu, pokuša napasti drugog učenika, a kad su zvali roditelja, otac je izjavio da je baš on djetetu dao džepni nožić za samoobranu.

Nastavnica koja na forumu pod nickom Eris opisuje stanje u nekoliko škola u Slavoniji, želeći ostati anonimna, za Jutarnji list kaže: 'Ljudi šute jer se boje da ih se ne proglasi nesposobnima, često nemaju potporu ni od ravnatelja koji su i sami izloženi pritiscima, mnoge škole nemaju stručnu službu, eventualno imaju pedagoga, ali trebamo defektologe, socijalne pedagoge, psihologe...

Ako obitelj odbija bilo kakvu suradnju, tu treba uključiti i centre za socijalni rad, a u onim krajnjim situacijama, kad roditelji odbiju preporučenu obiteljsku terapiju kod psihologa, onda je to već i za sud kao zadnju instancu...

Sve se svodi na to da je nastavnik kriv. Imala sam grčeve, dobila čir na želucu, nisam htjela završiti na tabletama i kod psihijatra, zato sam dala otkaz. Radila sam u toj školi prije četiri godine, na određeno vrijeme. Ostala sam bez polovice primanja, godinu dana radila u drugoj školi na pola satnice, ali su mi živci bili spašeni. Smetalo mi je najviše to što su baš svi šutjeli i ništa se nije poduzimalo.'