Iako se teško moglo pretpostaviti da će se na ovotjednom summitu u Bruxellesu uistinu naći uspješno rješenje za sedmogodišnji proračun Unije 2014-2020, ideja o nužnom, no zadovoljavajućem kompromisu koju su odaslali europski čelnici usuglasivši se oko 908,4 milijarde eura u stvarnim plaćanjima te oko 960 milijardi eura u preuzetim obvezama (naspram inicijalno previđenih 1033 milijarde eura, koliko je predlagala Komisija) nije dugo trajala.

Zasad je najvažnija i realno najkonkretnija prepreka usvajanju proračuna najava europskih parlamentaraca da bi ga, u aktualnom izdanju, mogli odbiti.

U novom proračunu najviše su stradali investicijski fondovi i fondovi za rast, imigracijsku i vanjsku politiku, ukratko svi oni elementi koji bi logično trebali voditi jačanju unutarnjih spona nakon što je prošao navodno najgori val krize eura.

U pozadini prvog izglasavanja proračuna u povijesti, koji je niži od prethodnog (za usporedbu, proračun u preuzetim obvezama za period 2007-2013. iznosio je 1000 milijardi eura), daju se jasno prepoznati strogo nacionalni interesi bogatijih članica ('bal nacionalnih egoizama', sintagma je koja se naširoko koristila pri uvodu u summit). Kao najtvrđi pregovarač stigao je britanski premijer David Cameron. Odmah na početku najavio je da ako nema rezova, nema ni dogovora, a zatim je konačnu cifru realnih plaćanja htio u svakom slučaju održati ispod 900 milijardi eura.

Podršku za oštre rezove našao je prije svega u Nizozemskoj, Švedskoj i Finskoj, zemljama članicama kluba 'boljeg trošenja' koje su se svojski trudile ograničiti, ako ne i smanjiti gornji plafon svojih davanja. Njemačka se u ovom izdanju summita priklonila dotičnoj skupini unatoč proklamiranim željama za jačanje europskog federalizma. Angela Merkel tako pred izbore u rujnu ima argument da je smanjila nacionalna davanja za EU te da svaka solidarnost prije svega mora proći proces fiskalne konsolidacije.

Njemački partner, Francuska, nastojala je izolirati poziciju Velike Britanije, za što joj je idealno mogla poslužiti Cameronova najava o referendumu o izlasku Britanije iz EU-a, najavljenom iza 2015. godine. Umjesto toga Hollande se morao zadovoljiti s, figurativno govoreći, mrvicama s europskog stola. Konkretno, redukcije u Zajedničkoj poljoprivrednoj politici na kraju su ipak ispale manje od onih koje je najavljivao Herman Van Rompuy, predsjednik Europskog vijeća.

Hollande je istaknuo rijetke pozitivne točke proračuna, primjerice one o novom fondu od 6 milijardi eura za nezaposlenost mladih, no istovremeno je izrazio žaljenje zato što će se proračun i dalje financirati isključivo iz nacionalnih izvora, a ne iz sveeuropskih izvora, kakav bi recimo mogao biti porez na financijske transakcije.

Članice tzv. prijatelja kohezije, među kojima će se naći i Hrvatska, Italija i Španjolska, nisu se uspjele izboriti za značajnija izdvajanja iz proračuna. Mario Monti uspio je tek dobiti produljenje za korištenje poljoprivrednih i regionalnih fondova, što neki smatraju tek znakom političke podrške pred izbore u Italiji.

Iz Europskog parlamenta, koji će se oglasiti o proračunu sljedećih mjeseci, poručuju da bi nesrazmjer između realnih plaćanja i obveza mogao lako dovesti do teških pregovora o tome tko će zaista plaćati razliku svake godine.

Nadalje, proračun nije samo lišen mogućnosti vlastitog financiranja, već se nastoji progurati i klauzula o nemogućnosti revizije, što je za sedmogodišnji period jednostavno neodrživo i neprihvatljivo, drže predstavnici parlamenta.