Već 15 godina, otkako su počeli jači signali o federalizaciji, Britanija nastoji redefinirati svoju poziciju prema EU-u, a stavovi koje je o tome imala Margaret Thatcher igraju veliku ulogu.

Unutar Britanije političko naslijeđe Margaret Thatcher je kontroverzno, ali prijedlozi koje je predstavila 1992. godine u knjizi Statecraft ("Državništvo") točke su slaganja britanskih političkih elita prema Bruxellesu.

M. Thatcher je 1992. u toj knjizi navela da bi Britanija trebala imati poseban status u EU-u nakon što bi se povukla od sudjelovanja iz središnjog, pa i temeljnog sastavnog elementa konstrukcije EU-a, poljoprivredne politike. Thatcher je također htjela da London dodatno smanji plaćanja u briselsku blagajnu jer se lavovski dio te sume odvaja za poljoprivrednu politiku od koje nesrazmjerno profitira Francuska. Nije odobravala niti ribarsku politiku jer kvote nisu odgovarale Škotskoj, pogotovo zato što je Island istodobno, takoreći na istom moru, slobodno izlovljavao višestruko veće količine ribe.

Upravo oko 2000. godine, dakle u razdoblju kad je M. Thatcher pisala Statecraft, EU je imala ambiciju uspostavljanja zajedničke vanjske i sigurnosne politike (CFSP). Pod tim se razumije usklađenost stavova cijelog briselskog bloka prema nizu pitanja izvan EU-a, i to od odnosa prema SAD-u do odnosa prema kriznim žarištima. Rijedak primjer zaživljavanja takve politike bio je prema Makedoniji i donekle Bosni, ali već oko priznanja Kosova vidljiva je podijeljnost. Neke zemlje razumijevale su CFSP kao svoju, na EU proširenu volju, ali među članicama prevladava stav da ne žele ispustiti autonomiju vanjske i sigurnosne politike iz ruku. Specijalno Britanija nema ni najmanju namjeru odreći se tog elementa suvereniteta. Nijedan dio CFSP-a nije bio po volji Londonu.

Thatcher je vidjela Britaniju kako još više produbljuje vezu s Amerikom, do te mjere da s njom sklapa sporazum o slobodnoj trgovini NAFTA. To, međutim, nije dobro sjelo dobrom dijelu konzervativaca, koji su, u skladu sa stranačkom tradicijom početkom 2000., još bili prililčno proeuropski. Ali, velik dio torijevaca smatrao je da SAD ionako ima prevelik utjecaj u Britaniji.

M. Thatcher nije uopće razmatrala mogućnost potpunog povlačenja Britanije iz članstva EU-a, nego je vidjela veliko prestrojavanje u Uniji. David Cameron, kao prvi koji se uspio, nakon velike krize stranke, održati na čelu Konzervativne stranke, imao je mnogo negativniji stav, vrlo blizu idealu potpunog izlaska Britanije iz Unije. Ali, kad je osvojio vlast, i otkako je mnogo bolje informiran o prednostima članstva, počeo se povlačiti. To je sad vrlo teško jer su politička javnost i elita već senzibilizirane na radikalnije rješenje.

Britanija i EU ne mogu harmonizirati odnose. M. Thatcher je ishodila rabat na britansku članarinu koju je prethodno, kao demonstraciju moći, tada očajnoj britanskoj ekonomiji apsurdno visoko postavio Pariz. No, ta pobjeda M. Thatcher izazvala je tihu, višedesetljetnu svađu dvije zemlje.