Iako iza sebe ima veoma mršavu podršku, francuski predsjednik François Hollande posljednja se dva tjedna, otkad vojna intervencija u Siriji postaje sve izglednija, svojski trudi prikazati da Francuska nije izolirana u svojoj želji da napadne Asadov režim te da istovremeno posve samostalno odlučuje.

No izgleda da birači i nisu previše uvjereni. Prema posljednjim anketama, čak 64 posto Francuza se protivi vojnoj međunarodnoj intervenciji. U slučaju (ne baš vjerojatnom) da se i oformi koalicija zemalja koje bi bile spremne napasti sirijski režim, podrška je još mršavija (68 posto Francuza se protivi).

Hollandeu tehnički i ne treba podrška parlamenta s obzirom na velike ovlasti predsjednika Francuske, no ovaj tjedan ju je dobio zahvaljujući prije svega komotnoj socijalističkoj većini. Većina komentatora smatrala je raspravu u parlamentu tek stranačkim igrokazom u kojem se ništa bitno nije desilo. Naime, socijalisti su zauzeli poziciju 'dežurnih moralista' koji su upozoravali na zločine protiv čovječnosti i odgovornost zapadnih sila, dok je konzervativna opozicija igrala na kartu 'legaliteta' i rogoborila protiv intervencije koju ne bi odobrilo Vijeće sigurnosti.

Nakon samita G20, opći je dojam da ni Francuska ni SAD nisu uspjele zadobiti značajnu podršku na međunarodnoj sceni. Hollande se vratio tek s priopćenjem koje je potpisalo jedanaest zemalja (Australija, Kanada, Japan, Italija, Španjolska, Turska, Saudijska Arabija ... ) u kojem se traži 'snažni međunarodni odgovor' na situaciju u Siriji. Njemačka nije među potpisnicama jer navodno 'čeka usuglašenu europski poziciju' spram Sirije.

Prema najnovijem scenariju, Francuska prije intervencije čeka glasovanje u američkom Kongresu i službeni izvještaj UN-ovih istražitelja. No potonji i nije toliko važan jer je službeni Pariz ovog tjedna objavio vlastite dokaze o korištenju kemijskog oružja od strane režima. Tek u slučaju da Kongres odbije slanje trupa put Sirije, Francuska će 'nanovo razmotriti' svoju poziciju i vjerojatno pronaći drugi način za davanje potpore sirijskoj opoziciji.

Na domaćem terenu Hollande je predmet brojnih kritika ne samo zbog tendencije da olako kreće u ratovanja i slične 'oslobodilačke pohode' (intervencija u Maliju) već zato što bitno mijenja smjer francuske vanjske politike na Bliskom Istoku i Magrebu. Naime, od de Gaullea Francuska se nominalno zalagala za medijatorsko-pacifističku ulogu, a u posljednje dvije godine bitno se povećao broj agresivnih koraka. Potpora svrgavanju režima u Libiji i Iranu, manjak kritike prema izraelskoj kolonizaciji palestinskih teritorija i manjak podrške Hamasu, proglašavanje vojnog krila Hezbollaha terorističkom organizacijom ...

Podsjeća ga se da je 2008. Bašar al-Asad gostovao na vojnoj paradi na Elizejskim poljanama u Parizu te da je Gadafi bio rado viđeni gost u Elizejskoj palači prije no što se 'preko noći' otkrila prava narav njegove diktature. Ako je svojevremeno Jacques Chirac odbio sudjelovanje Francuske u Iraku tvrdeći da se radi o svojevoljnom, nedemokratskom miješanju u suverenitet druge zemlje, suvremena Francuska sa svojim agresivnim stavom prema Siriji očito se više ne vodi istim kriterijima.