Mnoge će dani koji slijede odvesti putevima sjećanja. Češće i drugačije nego li inače. Blagdan Svih svetih ili Dan mrtvih, a potom i Dušni dan, dani su kad groblja diljem svijeta odjenu dostojanstveno cvjetno ruho obavijeno mirisom svijeća i istkano ljubavlju i poštovanjem prema onima kojih više nema.

Nema ih u ovoj dolini suza, kako svijet u kojem živimo neki nazivaju. Preselili su se u smiraj ostavivši iza sebe prazninu, ali nikad zatvorenu knjigu osjećaja na čijim koricama piše - spomenar. I upravo u te spomenare iz godine u godinu, na prijelazu listopada u studeni, male i velike, stare i mlade ruke »iscrtavaju« cvijeće, pale svijeće ili im se samo dostojanstveno naklone.

Oni koji to ne mogu učiniti na mjestu na kojem počivaju njihovi najmiliji, ili pak oni kojima više nema to tko činiti, na svakom groblju čine to zajedničkim snagama paleći pred Centralnim križevima brojne lumine, pletući tako kolektivno sjećanje za ono čega više nema, ali nije prošlo. I neće proći sve dok ima netko tko će pred vječnim domom stati i odvrtjeti samo sebi znan film.

Netko će priznati, a netko nikad neće, da dok stoji pred grobom najmilijih, prijatelja ili čak neprijatelja, okružen nekim uzvišenjem kojim zrači jedan od - u katoličkom svijetu najprihvaćenijih blagdana - blagdan Svih svetih, s jednakim intenzitetom razmišlja i o onima kojih više nema, i o onima koji postoje, a i o sebi, postavljajući si uvijek jedno te isto pitanje koje glasi - je li smrt uistinu točka na život ili je smrt ono što iza života stavlja znak beskraja?

Bilo kako bilo, i narednih će dana hrvatska, kao i groblja diljem ostatka svijeta odisati vječnošću, ma koliko bila simbol prolaznosti. Istim će putima označenim laticama krizantema i osvijetljenim luminima sjećanja kročiti oni koji misle kako čovjek nije stvoren da bi nestao, već je smrt samo prijelaz u vječni život, kao i oni koji ne dijele takva razmišljanja. I stoga što reći nego - Memento mori! Sjeti se onih kojih kao nema, a opet ima. I bit će ih sve dok ih se ima tko sjetiti.

Novi list